Fran Milek, Antonia Pleša i Srećko Popović

Iza njih najuspješnija položena državna matura i upis na željene fakultete, a ispred njih novo životno poglavlje. U intervjuu Antonia Pleša, koja je upisala psihologiju, Srećko Popović, budući student medicine, i Fran Milek, koji će studirati biologiju u Zagrebu, govore kako su se nosili sa školskim izazovima, što ih je motiviralo na putu do uspjeha te koju poruku imaju za buduće maturante.

Kako se osjećate sada kada je matura i srednja škola iza vas?

Fran: Žao mi je što je završilo jedno važno razdoblje mog života, ali istovremeno sam uzbuđen zbog novog poglavlja koje slijedi. Ne bih rekao da prevladava ni velika tuga ni veliko uzbuđenje, osjećam se prilično neutralno. S prijateljima s kojima sam bio blizak ostat ću u kontaktu, a veselim se i upoznavanju novih ljudi.

Antonia: Nakon mature osjetila sam veliko olakšanje jer je završilo razdoblje koje mi je predstavljalo veliki stres. Vjerujem da će mi na fakultetu biti još bolje nego u srednjoj školi jer ću učiti ono što me zaista zanima. Zato se jako veselim studiju. Nije mi žao što završavam srednju školu, raduje me odlazak u veći grad i upoznavanje novih ljudi.

Srećko: Dan nakon što je sve završilo bio sam pomalo zbunjen. Toliko sam vremena i truda uložio u pripreme za maturu i prijemni ispit da, dok sam čekao rezultate, bilo mi je grozno. Sada, kada je sve iza mene, mogu reći da sam iznimno zadovoljan jer se sav trud isplatio. Studirat ću ono što me oduvijek zanimalo i veselim se upoznavanju novih ljudi. Što se srednje škole tiče, najviše će mi nedostajati mogućnosti koje smo ondje imali, slobodno vrijeme i odličan odnos s profesorima. Svi mi govore da će na fakultetu biti puno zahtjevnije, ali unatoč tome studiju se veselim više nego što sam očekivao.

Jesi li već razmišljao o tome koju bi specijalizaciju jednog dana odabrao?

Srećko: Već neko vrijeme razmišljam o Onkologiji jer me to područje jako zanima. Rak je i dalje jedno od područja medicine u kojem postoji mnogo prostora za istraživanja, a volio bih jednog dana na taj način pomoći ljudima. S druge strane, privlači me i Dermatologija. Iskreno, vjerujem da ću biti zadovoljan bilo kojom specijalizacijom jer me medicina uistinu zanima.

Koji su vam bili najveći izazovi tijekom srednjoškolskog obrazovanja i kako ste ih uspjeli svladati?

Fran: Najveći izazov bio mi je prvi razred. Kada iz osnovne škole dođeš u srednju, treba se priviknuti na profesore jer svatko ima svoj način predavanja, ispitivanja i ocjenjivanja. U početku ne znaš što tko očekuje pa učiš više nego što je potrebno. Kada se navikneš na način rada pojedinog profesora, sve postane puno lakše. Jedini veći izazov kasnije bude kada se pred kraj godine nakupi mnogo testova.

Antonia: Slažem se s Franom, i meni je prilagodba bila najteži dio. Osim toga, najveći izazov uvijek mi je bio javni nastup. Jako me strah javnog govora, pogotovo kada nas profesorica hrvatskog jezika snima i ocjenjuje. Jednako stresno bilo mi je i usmeno odgovaranje matematike pred pločom. Tada od treme više ne znam ni svoje ime napisati, a kamoli riješiti zadatak.

Srećko: ..a na kraju je završila među jedan posto najboljih u državi iz matematike.

Antonia: Matematika mi nikada nije loše išla, samo je nisam pretjerano voljela.

Srećko: I ja se slažem da je prilagodba profesorima najveći izazov u srednjoj. Svaki profesor ima svoje kriterije pa su neki testovi teži, neki lakši, a neki gotovo nemogući. Iako mi je većina predmeta dobro išla, geografija i povijest nikada mi nisu bili omiljeni. Zanimljivo je da sam u prvom razredu iz biologije imao četvorku, a upravo sam biologiju na kraju najbolje napisao na maturi. Profesorica nas je uvijek poticala da učimo više od onoga što je bilo potrebno kako bismo znali više i bili što bolji.

Mislite li da su profesori utjecali na vaš odabir budućeg zanimanja?

Srećko: Mislim da jesu. U osnovnoj školi biologiju nisam mogao smisliti, a u srednjoj mi je postala najdraži predmet. Medicina je usko povezana s biologijom, fizikom i kemijom pa vjerujem da profesori imaju velik utjecaj na učenike. Matematiku također nisam posebno volio, ali mi je bila zanimljiva. Za povijest, s druge strane, mogu reći da me vjerojatno nijedan profesor ne bi uspio navesti da je zavolim.

Antonia: U osnovnoj školi obožavala sam hrvatski jezik i čak sam razmišljala o studiju hrvatskog jezika. Međutim, tijekom srednje škole zavoljela sam psihologiju, ponajviše zahvaljujući profesoru koji je predavao taj predmet. Pohađala sam i izbornu psihologiju, uvijek nam je pripremao dodatne materijale za maturu i ulagao mnogo truda kako bi postigli što bolje rezultate. To me dodatno motiviralo da ne razočaram ni njega ni sebe.

Srećko: Slažem se s Antoniom. Iako društveni predmeti nisu moje područje interesa, profesor psihologije uvijek je teoriju objašnjavao kroz primjere iz stvarnog života. Upravo zato uspio je zainteresirati gotovo cijeli razred.

Fran: Sigurno je da profesori svojim načinom rada i predavanja utječu na učenike, makar i podsvjesno. Međutim, kod mene je bilo malo drugačije. Oduvijek su me zanimali povijest, politika, filozofija i geografija pa su se moji interesi tijekom školovanja uglavnom zadržali isti.

Fran Milek

Kako ste usklađivali školske obveze i slobodno vrijeme?

Fran: Do prvog razreda srednje škole trenirao sam nogomet, a nakon toga sam prestao. Uvijek sam sam organizirao svoje vrijeme. Kada bih imao više obveza, više bih učio, a kada ih nije bilo toliko, imao sam više slobodnog vremena. Nikada mi to nije predstavljalo problem i vjerujem da neće ni na fakultetu.

Antonia: Tijekom srednje škole nisam učila pretjerano mnogo pa sam imala dovoljno slobodnog vremena. Nisam bila odlikašica, ali sam uvijek imala dobre ocjene. Za maturu sam ipak ozbiljnije prionula učenju. Sama sam odlučila upisati pripreme jer sam smatrala da će mi koristiti. U slobodno vrijeme trenirala sam ples u Klubu „Dolce“ Pakrac-Lipik, a danas Srećko i ja rekreativno igramo tenis. Tek učimo, ali nam je jako zabavno.

Srećko: Oduvijek sam volio biti aktivan. Teško mi je samo sjediti i odmarati se, uvijek moram nešto raditi. Svirao sam klavir tijekom sve četiri godine srednje škole, deset godina trenirao „Ninjutsu“ kod profesora Marija Tušeka, a u drugom razredu počeo sam učiti svirati gitaru. Volim čitati, a najviše vremena posvetio sam programu „Škola ambasador Europskog parlamenta“ (EPAS). Sudjelovali smo preko njega u brojnim projektima, putovali na seminare, dva puta bili u Strasbourgu, a uskoro idemo i u Bruxelles. Ljeti sam radio na arheološkim istraživanjima Starog grada Pakraca s pakračkih arheologom Krešimirom Vacekom, što mi je posebno zanimljivo iskustvo.

Jesi li pronašao sada već poznatu pakračku vampiricu?

Srećko: Nisam, ali sam pronašao drvenu ogradu i danas topovsku kuglu.

Antonia i Srećko u posjeti Europskom parlamentu u Strasbourgu preko programa EPAS

Imate li neku posebnu metodu učenja i koji bi savjet dali budućim maturantima?

Fran: Iskreno, nisam posebno učio ni za maturu ni za prijemni ispit. Tijekom srednje škole najvažnije mi je bilo pratiti nastavu i pažljivo slušati profesore. To uvelike smanjuje količinu gradiva koje kasnije moraš učiti kod kuće. Naravno da se i kod kuće mora učiti, ali sigurno puno manje nego kada na nastavi ne pratiš pa sve moraš nadoknađivati sam.

Antonia: Mislila sam da ću za maturu morati učiti puno ranije, čak sam planirala krenuti već u listopadu. Međutim, pokazalo se da se sve stigne ako se uči kontinuirano. Osim ako netko nema vrlo visoke ambicije, poput upisa medicine, za dva obvezna i jedan izborni predmet nije potrebno krenuti toliko rano. Ja sam počela učiti 22. svibnja, pred kraj nastavne godine, i nije mi bilo teško sve pripremiti. Preporučila bih i pripreme. Ja sam pohađala pripreme u „Trinomu“ u Zagrebu i stvarno su bile odlične. Istina, nisu jeftine, ali smatram da se isplate.

Srećko: Najveći savjet koji mogu dati budućim maturantima jest da tijekom sve četiri godine aktivno prate nastavu. Profesori će nam prije ili kasnije na satu objasniti sve što nam je potrebno za maturu. Naravno, ne možemo sve zapamtiti odmah, ali puno je lakše kada redovito pratiš nastavu. I ja sam pohađao pripreme u „Trinomu“ i mislim da nema nikakve sramote u tome. Nisam želio ništa prepustiti slučaju i pokazale su se kao odlična odluka. Predavali su profesori s velikim iskustvom, među najboljima u Hrvatskoj, i stvarno su nas kvalitetno pripremili za maturu i prijemni ispit.

Ne treba stvarati prevelik stres oko mature jer ona nije toliko strašna koliko se često predstavlja. Iskoristio bih priliku i roditeljima dati jedan savjet – nemojte djecu prisiljavati da imaju prosjek 5,0. Ako dijete samo želi učiti i postići takve rezultate, to je odlično, ali mislim da pretjerani pritisak ne donosi ništa dobro. Antonia, koja je išla sa mnom u razred, je najbolji primjer. Nikada nije bila odlikašica, a ostvarila je izvrstan rezultat na maturi. Nije bila pod stalnim pritiskom i mislim da je to puno zdraviji pristup.

Moji roditelji, primjerice, nisu pratili svaku moju ocjenu niti su stalno gledali e-Dnevnik. Vjerovali su mi i to mi je puno značilo. Budući maturanti ne trebaju se previše opterećivati jer matura brzo prođe i uz dobru organizaciju može se kvalitetno pripremiti. Za medicinu bih ipak preporučio da se s učenjem i pripremama krene nešto ranije. Ja sam ozbiljnije počeo učiti negdje u travnju.

Tko vam je tijekom školovanja bio najveća podrška i želite li nekome za kraj posebno zahvaliti?

Antonia: Moja najveća podrška bio je Srećko. Upravo me on posebno motivirao tijekom četvrtog razreda koji sam na kraju završila s odličnim uspjehom. Kada on uči, potakne i mene da učim više. Uvijek smo se nekako međusobno motivirali i gurali naprijed.

Fran: Meni su najveća podrška bili roditelji. Kad god mi je trebala pomoć ili savjet, uvijek su bili uz mene. Oni su me usmjerili prema tome da razvijem radne navike i odgovornost, a upravo zahvaljujući njima stekao sam naviku redovitog učenja i postizanja dobrih rezultata. Mislim da su oni jedan od glavnih razloga mojeg uspjeha tijekom srednje škole.

Srećko: I ja se slažem da su roditelji bili najveća podrška. Moji možda nisu bili detaljno upućeni u svaku ocjenu ili svaki ispit, ali su uvijek bili ponosni na mene, bez obzira na to o čemu se radilo. Najvrjednije što su mi dali bila je sloboda. Kad god sam želio negdje otići ili sudjelovati u nekoj aktivnosti, uvijek su mi to omogućili jer im je bilo važno da steknem što više iskustava. Zahvalio bih i Antoniji. Koliko ja nju potičem, toliko i ona potiče mene. Kad vidim da je ona u nečemu uspjela, to i mene motivira da budem još bolji. Iako smo potpuno različiti karakteri i zanimaju nas različita područja, upravo smo se zbog toga dobro komplementirali.