Magazin

: PIŠE: Mario Barać; 14 Srpanj 2026; 5091

U srijedu 15. srpnja u 16 sati na Rimokatoličkom groblju u Pakracu bit će sahranjen Mario Pjerabon, koji je tragično poginuo 11. srpnja u 54. godini života, a koji je cijeli svoj radni i profesionalni vijek, točnije 31 godinu, posvetio policiji.

Policijski poziv je obavljao časno, odgovorno i predano, a u Policijsku upravu požeško-slavonsku primljen je 10. kolovoza 1995. godine kao kriminalistički službenik za opći kriminalitet – vježbenik u Policijskoj postaji Požega. Po završetku vježbeničkog staža nastavio je raditi na poslovima kriminalističkog službenika, gdje je svojim stručnim znanjem, marljivošću i profesionalnim pristupom vrlo brzo stekao povjerenje kolega i nadređenih.
Od svibnja 2001. godine obnašao je dužnost pomoćnika načelnika Policijske postaje Pakrac, a od veljače 2006. do siječnja 2018. godine bio je načelnik Policijske postaje Pakrac.

Kao rukovoditelj ostavio je dubok trag u radu postaje, promičući profesionalnost, odgovornost i međusobno uvažavanje. Svojim je primjerom pokazivao kako se policijski poziv obavlja časno, odlučno i s poštovanjem prema svakom čovjeku, ističu iz Policijske uprave Požeško-slavonske.
Od siječnja 2018. godine svoju je bogatu stručnost i dugogodišnje iskustvo nastavio ulagati u rad Službe kriminalističke policije Policijske uprave požeško-slavonske, obavljajući poslove policijskog službenika za kriminalitet droga. Do posljednjeg dana ostao je predan službi, spreman podijeliti svoje znanje i iskustvo te pružiti pomoć i potporu kolegama.
Bio je hrvatski branitelj, a za svoj predani rad i profesionalnost tijekom dugogodišnje službe višestruko je pohvaljivan i nagrađivan. Dobitnik je pohvalnica načelnika Policijske uprave požeško-slavonske 2009. i 2016. godine te prigodnih nagrada za skupinu 2020. i 2026. godine. Ta priznanja potvrda su njegova predanog rada, stručnosti i doprinosa razvoju policijske službe.

Foto: Compas.hr

U društvenom, posebice sportskom životu svog Pakraca Mario je ostavio dubok i neizbrisiv trag. Nakon dugogodišnjeg igračkog staža, 2009. godine preuzeo je dužnost dopredsjednika Nogometnog kluba „Hajduk“ kroz koji je zajedno s bliskim suradnicima provodio sportsku politiku i bio aktivno uključen u obnovu i uređenje stadiona i sportskih terena. Ostat će upamćen po tome što je zajedno s Goranom Niklesom bio inicijator izgradnje i uređenja skijaške staze na Omanovcu. Bio je predsjednik Skijaškog kluba „Omanovac“, a u siječnju 2010. godine je na pakračkoj ski stazi ugostio i Ivicu Kostelića po kojem staza nosi ime.

S Darkom Kelemenom aktivno je sudjelovao u organizaciji i razvoju nekadašnje Radničke malonogometne lige Grada Pakraca. Njegovi najbliži suradnici za Marija ukratko kažu kako je pomagao i bio uvijek gdje je trebalo.

Ovim putem izražavamo iskrenu sućut supruzi Merisandi, kćerki Ani, sinu Bruni, roditeljima Dušanki i Zvonku, bratu Renatu i cijeloj ožalošćenoj obitelji.

: PIŠE: Suzana Bartolić; 14 Srpanj 2026; 729

: Pretovarna stanica “Pakrac”- među najvećim gradilištima u gradu

Pakrac se nalazi pred značajnim promjenama u sustavu gospodarenja otpadom. Dok se do kraja zapunjava postojeće odlagalište “Crkvište”, istovremeno se gradi pretovarna stanica koja bi trebala postati ključna karika u transportu otpada prema budućem Regionalnom centru za gospodarenje otpadom (RCGO) “Šagulje”.

Međutim, među građanima i komunalnim djelatnicima otvaraju se brojna pitanja – hoće li RCGO “Šagulje” biti dovršen na vrijeme, što će se dogoditi ako odlagalište “Crkvište” bude zapunjenog kapaciteta prije početka rada centra te koliki će biti konačni troškovi novog sustava? Iako bi novi model trebao donijeti učinkovitije gospodarenje otpadom, izvjesno je da će prijelazno razdoblje donijeti nove organizacijske i financijske izazove.

Zaostajanje u odvajanju otpada
Rasprava na Gradskom vijeću u Pakracu se razvila oko gospodarenja otpadom i rezultata odvajanja otpada na području Pakraca i Lipika. Vijećnik Zoran Krejči je upitao kako to da se već godinama vodi borba za bolje rezultate, no da pokazatelji za Pakrac nikako ne idu u željenom smjeru.
Prema napravljenim analizama grad Lipik ostvaruje rezultat od 57 posto, dok je kod grada Pakraca zabilježeno čak 105 posto od zadanog cilja tonaže otpada po godini propisane Uredbom o gospodarenju komunalnim otpadom. Zašto su tako velike razlike također je bilo pitanje na vijeću ponajprije zbog mogućih plaćanja penala te zbog nedovoljnog odvajanja otpada, a i budućnosti odlaganja otpada nakon 2029. godine.
Direktor Komunalca d.o.o. Pakrac, Josip Bišćanin je odgovorio kako je teško sa sigurnošću utvrditi razlog tolikim razlikama između dvaju gradova.
Mogući uzroci mogu biti veći broj višestambenih zgrada u Pakracu ili određene specifičnosti industrijske strukture.
Naglasio je pritom kako su svi podaci precizni i provjerljivi jer se točno zna koje vozilo prikuplja otpad na kojem području, a svaki kamion prolazi vaganje pri ulasku i izlasku s odlagališta.
Govoreći o budućnosti odlagališta, pojasnio je kako važeći zakonski propisi predviđaju zatvaranje postojećeg pakračkog odlagališta nakon otvaranja “Šagulja”, bez obzira na preostale kapacitete. Prema procjenama na temelju geodetskih snimki, postojeće odlagalište ima mjesta za još približno tri godine rada. Međutim, upravo zbog neizvjesnosti oko rokova završetka centra “Šagulje”, Komunalac je zajedno s gradovima i nadležnim službama počeo tražiti alternativna rješenja.
„Ne vjerujem da će “Šagulje” biti otvorene u roku od te tri godine, a ako popunimo postojeće kapacitete prije toga, sav ćemo otpad morati voziti u Požegu, što bi opet značajno povećalo troškove“, upozorio je Bišćanin.

: Problematike su se dotaknuli na Gradskom vijeću

Kao moguća rješenja koje je naveo Fond za zaštitu okoliša navedene su dvije opcije. Prva podrazumijeva otvaranje nove odlagališne plohe uz financijsku potporu Fonda, no takav bi projekt zahtijevao velika ulaganja s time da postoji mogućnost da će Fond zahtijevati preuzimanje dijela otpada iz drugih dijelova Hrvatske.
Druga opcija, koju smatra realnijom i financijski prihvatljivijom, jest spajanje postojeće sanirane i nesanirane plohe odlagališta. Time bi se uz relativno mala ulaganja osigurao dodatni kapacitet za još šest do sedam godina rada te izbjegli troškovi prijevoza otpada u Požegu.

Pretovarna stanica “Pakrac”
Od srpnja 2025. godine u tijeku je izgradnja Pretovarne stanice “Pakrac”, objekta koji će imati važnu ulogu u budućem sustavu gospodarenja otpadom na području četiri županije. Ovakav sustav gospodarenja otpadom kojem će se priključiti i Pakrac obuhvatit će područje Požeško-slavonske, Brodsko-posavske, Sisačko-moslavačke i Virovitičko-podravske županije. Stanica će služiti za privremeno skladištenje i pretovar miješanog komunalnog otpada koji će se potom transportirati u RCGO “Šagulje” kod Nove Gradiške na daljnju obradu. Njezin je glavni cilj smanjiti količine otpada koje završavaju na odlagalištima, povećati stopu odvojenog prikupljanja otpada te osigurati učinkovitiji i dugoročno održiv sustav gospodarenja otpadom.

: Foto: RCGO "Šagulje, mapa područja koje obuhvaća RCGO “Šagulje” kod Nove Gradiške

Na pitanje kako je odabrana upravo ova lokacija, iz RCGO-a “Šagulje” pojašnjavaju kako je odluka donesena nakon opsežnih analiza koje su obuhvatile deset mogućih varijanti broja i rasporeda pretovarnih stanica na području budućeg centra. Kao tehnički i financijski najpovoljnije rješenje odabrana je izgradnja ukupno sedam pretovarnih stanica, među kojima je i pakračka, smještena uz državnu cestu E661 prema Daruvaru.
Kako se u nekim, već izgrađenim centrima za gospodarenje otpadom javlja problem neugodnih mirisa koji se šire okolinom, iz Centra ističu kako ih na pretovarnoj stanici neće biti jer se otpad ondje neće odlagati, već samo kratkotrajno pretovarivati i istoga dana otpremati prema centru za obradu. Upravo zbog toga je i odabrana lokacija izvan neposredne blizine stambenih objekata, a za nju je izrađen Elaborat zaštite okoliša, koji je u skladu sa smjernicama Europske unije te je dobio sva potrebna odobrenja nadležnih tijela.
Radovi na pakračkoj pretovarnoj stanici trenutačno su dovršeni oko 50 posto. Izvedeni su potporni zidovi i boks za glomazni otpad, dok su u tijeku betoniranje stupova i priprema za asfaltiranje manipulativnih površina.
Završetak izgradnje planiran je u roku od 15 mjeseci od početka radova. Ukupna vrijednost projekta „Izgradnja pretovarnih stanica na obuhvatu RCGO “Šagulje“ iznosi 12,86 milijuna eura. Projekt se financira sredstvima Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, iz kojeg je osigurano 70 posto prihvatljivih troškova, dok dodatnih 15 posto financira Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Preostalih 15 posto osigurava RCGO “Šagulje”.

Najpovoljniji model
Iako konačna cijena usluge gospodarenja otpadom za građane još nije definirana, iz RCGO-a “Šagulje” navode kako će ona ovisiti o količini otpada koja ulazi u sustav te će biti jednaka za sve korisnike Centra, bez obzira na udaljenost pojedinog grada ili općine od regionalnog centra.
Prema planu rada, u RCGO “Šagulje” dopremat će se miješani komunalni otpad te odvojeno prikupljeni biootpad, papir i karton, plastika i metal. Ipak, za dio odvojeno prikupljenih sirovina nije nužno da će završavati u centru jer se radi o tržišno vrijednim materijalima koji se mogu predavati i drugim ovlaštenim oporabiteljima. Jedino je za miješani komunalni otpad propisano da mora biti usmjeren u regionalni centar za gospodarenje otpadom.
Ostale vrste otpada koje građani odvajaju, poput tekstila, drva, stakla, opasnog otpada i guma, i dalje će prikupljati komunalna društva te ih predavati ovlaštenim tvrtkama za obradu ili zbrinjavanje. Isto vrijedi i za određene posebne tokove otpada, poput otpada nastalog održavanjem parkova i zelenih površina.
Iz RCGO-a pojašnjavaju kako će troškovi rada Centra činiti približno jednu trećinu ukupnog računa za gospodarenje otpadom. U taj dio uključeni su rad pretovarnih stanica i prijevoz otpada do centra te njegova obrada. Preostale dvije trećine odnosit će se na troškove koje imaju komunalna društva prilikom prikupljanja otpada, uključujući radnike, vozila, spremnike, gorivo i druge operativne troškove.

: Pretovarna stanica “Pakrac”koja treba biti gotova u roku 15 mjeseci

Iz pakračkog Komunalca ističu kako će novi sustav vjerojatno donijeti određeno povećanje troškova usluge, ali naglašavaju da je model s pretovarnim stanicama odabran upravo zato što predstavlja troškovno najpovoljnije rješenje za uključivanje u regionalni sustav gospodarenja otpadom.
Primjerice, na području grada Pakraca godišnje nastane oko 1.000 tona otpada. Ako se obrada i zbrinjavanje otpada u sustavu pretovarnih stanica bude naplaćivalo oko 100 eura po toni, procjenjuje se da bi godišnji trošak za Komunalac mogao iznositi oko 100.000 eura. Taj će se trošak, zajedno s ostalim izdacima sustava, rasporediti na krajnje korisnike.
„Važno je da što više otpada odvajamo već na početku kako bi smo smanjili ukupne troškove jer ćemo, kada “Šagulje” budu završene, morati početi koristiti taj sustav“, ističe Adriano Baškiera, voditelj Odjela za gospodarenje otpadom.
Početak rada RCGO-a “Šagulje” donijet će i značajne promjene za postojeća odlagališta otpada. Sukladno državnom planu, postojeća odlagališta na području projekta postupno će se sanirati i zatvoriti, dok će jedine aktivne odlagališne kazete biti smještene unutar samog centra. Time će komunalna društva biti oslobođena troškova održavanja i upravljanja vlastitim odlagalištima.
Dodatno, nakon početka rada centra više se neće obračunavati zakonska naknada za odlaganje komunalnog otpada koji prolazi postupak obrade u RCGO-u, budući da se takav otpad više neće smatrati izravno odloženim.

Od kuće do centra za obradu
Kako ističu iz Komunalca d.o.o. Pakrac, razvrstavanje otpada započinje već na kućnom pragu, a u budućnosti bi mogli biti uvedeni i dodatni spremnici za pojedine vrste otpada kako bi se količina miješanog komunalnog otpada dodatno smanjila prije dolaska u pretovarnu stanicu.
„Novi sustav funkcionirat će slično dosadašnjem, ali uz jednu važnu razliku. Nakon početka rada Pretovarne stanice “Pakrac”, miješani komunalni otpad više se neće odlagati na pakračko odlagalište “Crkvište”, nego će se dovoziti u pretovarnu stanicu gdje će se pretovarivati iz vozila manjeg kapaciteta u kontejnere i prikolice većeg kapaciteta. Tako prikupljen otpad transportirat će se prema RCGO “Šagulje” kod Nove Gradiške na daljnju obradu i sortiranje“, pojašnjava direktor Bišćanin.

: Foto: Komunalac d.o.o. Pakrac, snimka odlagališta “Crkvište”

Moderna vozila za daljinski prijevoz, opremljena sustavima za prešanje otpada, mogu prevoziti višestruko veće količine otpada od standardnih komunalnih vozila, čime se smanjuju troškovi prijevoza i povećava učinkovitost cijelog sustava.
U RCGO-u “Šagulje” otpad će se dalje obrađivati i sortirati kako bi se izdvojile korisne sirovine te proizvelo gorivo iz otpada. Iz Centra naglašavaju kako ono nije klasično odlagalište, nego je riječ prvenstveno o suvremenom postrojenju za recikliranje i oporabu otpada koje je usklađeno s najboljim raspoloživim tehnologijama koje se primjenjuju u Europskoj uniji. Unutar centra nalazit će se i odlagalište neopasnog otpada namijenjeno isključivo za stabilizirani ostatak koji preostane nakon obrade otpada.
„Sustav omogućuje izdvajanje korisnih sirovina, stabilizaciju organskog otpada te znatno smanjenje količine otpada koji se trajno odlaže. Nakon obrade na odlagalište će se smjeti odložiti tek oko 10 posto ukupno prikupljenog otpada, u skladu sa zakonskim propisima“, navode iz RCGO-a “Šagulje”.
Projekt Regionalnog centra obuhvaćat će područje 70 jedinica lokalne samouprave s oko 145 tisuća kućanstava te 22 ovlaštena skupljača komunalnog otpada, a predviđeno je da se u njemu godišnje zbrinjava prosječno 76 tisuća tona otpada.
Kako će sve to sve funkcionirati u praksi i hoće li predviđene mjere ostvariti očekivane rezultate, pritom bez značajnijeg udara na kućne budžete građana, pokazat će vrijeme.

: PIŠE: Pakrački list; 13 Srpanj 2026; 288

... pred Božić 1997. godine uselili smo u svoje kvadrate. Umjesto podstanarstva na različitim adresama stambenih kvadrata raznih iznajmljivača, postali smo podstanari jedne od naših banaka na slijedećih dvadeset godina.

Kakve to veze ima sa Medvedgradom pitate se? Pa ima kroz jednu anegdotu koju pamtim iz dana nošenja odore časnika HV-a, a poveznica je kupnja kuće. Ispitivao me jedan kolega po odori o kupljenoj kući. Kolika je, gdje je, koliko novaca, na koliko godina i tako sva "bitna" pitanja. Ja sretan i ponosan suvlasnik (sa suprugom) vlastitih kvadrata strpljivo na sve odgovarah. No nisam očekivao pitanje: Vidi li ti se Marijane sa tvoje kuće Oltar Domovine? Ne rekoh! E pa Rvatino moja onda ti ništa ne vrijedi ta tvoja kuća! Reče mi ozbiljno Vinko, ispije pivo do kraja i ode od mene. Ja se snuždio što od čudna pitanja, što od činjenice „bezvrijednosti” naše kuće. I tako, nekako s proljeća izašao sam na terasu nešto muški ozbiljno obaviti (ustvari vješao sam oprani veš po zapovjedi životne mi partnerice), okrenuo se i ugledao Medvednicu, Sljeme. Medvedgrad i na njemu sam zamislio kutak gdje je Oltar Domovine! Vrijedi mi kuća znači; vikao sam!!! Ukućani na dvorištu slušaju, ne razumiju moje uzvike, pitala se žena jesam li poludio? Jedva sam dočekao u vojarni sresti Vinka i pohvaliti se svojim otkrićem. Koliko danas vrijedi obnovljeni Medvedgrad i na njemu zapušteni Oltar Domovine? Kako komu! Meni je za nedavne sunčane nedjelje vrijedio tisuće užitaka. Tisuće užitaka uz tisuće koraka svojih unuka od Šestinske crkve, pored Lagvića do gore i nazad do groba A. Starčevića u čijoj blizini ostavih auto.

Tamo, malo poviše restorana Lagvić počinje ne preteška planinarska staza do zidina Medvedgrada. Kad se male i velike noge slože – pješačiti se može. Inače starijim ljudima (u čiju skupinu još ne želim) te djeci i bolesnima preporuka je do samih zidina doći autom. Može se i kombinirati, auto ili gradski prijevoz sa cipelcugom. Uzesmo ruksak, tekućine, voće, fotoaparat i krenusmo se penjati. Staza suha, vrijeme toplo, zrak planinski puni pluća, a mi željni avanture. Posebno mlađi unuk Dorijan koji je po prvi puta sa mnom u takvoj hodnji.

Dante već ima podosta koraka uz mene. Nabavismo i pomoćne štapove kao iskusni planinari. Pješice planinarskom stazom broj 12 ima oko sat vremena lagana hoda.
Jedino se nismo usuglasili oko prikladne pjesme koju znamo sva trojica. Gaze šumski put male noge, a ja lukavo odabirem trenutke predaha objašnjavajući im tada vrste drveća, značenja markacija te nalazim mjesta za klikove fotićem. Uživam gledajući ih. Tamo gdje staza dozvoljava puštam ih potrčati, skakati. Naučio sam ih kulturi pozdravljanja planinara i ostalih namjernika koje sretasmo. Naučili su i da u šumi ne vičemo. Ugledasmo pokojeg leptira, kosa, pčelu i najviše čovjekovih najboljih prijatelja puštenih trčati bez povodca.

Centar za posjetitelje Medvedgrad otvoren je od utorka do nedjelje od 9-16. Zadnji posjetitelji mogu ući do 15 sati. Ulaznica za djecu je 6 Eura, odrasli je plaćaju deseticom, a penzići mogu za 7 Eurića. Što dobijete? Moderan interpretacijski centar atraktivan djeci i odraslima. Barem osobno tako sudim! No cilj je svježi zrak, uživanje u njemu. Provesti zanimljiv dan u prirodi, istražujući biljne i životinjske vrste te povijest Medvedgrada. Postav je moderan, bez klasičnih muzejskih eksponata. Vrlo edukativan, posebno najmlađima. Ukoliko ne znaju čitati morati će im stariji čitati i pričati priče. Posebno priču o Crnoj kraljici. Ova utvrda nikada nije osvojena od strane tadašnjih neprijatelja.
Čuvala ju je mistika. Legenda o Crnoj kraljici s Medvedgrada najčešće se veže uz povijesnu ličnost Barbare Celjske (15. stoljeće), zloglasne okrutne carice odjevene u crno. Prema mitu, zazvala je vraga da obrani grad od Turaka, ali je zbog kletve i pokušaja prevare izgubila dušu i blago.

Interpretacijski postav čine Južna kula sa pričom: U kraljevstvu drevnih šuma. Potom „selimo” prema Malom palasu kako bismo u njemu saznali Tajne drevne planine. Na kraju dolazimo do Začarane povijesti prikazane u Velikom palasu. Posjetiti se može kapelica, prostor za najmlađe, suvenirnica te Oltar Domovine.

Oltar Domovine na Medvegradu simbol je stvaranja moderne Hrvatske države te spomenik svim palima u Domovinskom ratu. Na kamenim kockama isklesani su hrvatski motivi iz vremena kneza Branimira, Veliki križ, te stihovi hrvatske himne. Spomenik čini 29 staklenih plavih i bijelih “kapi”. Kameni blokovi su od kamena iz svih hrvatskih županija. Danas tonu u zaborav. Sami Medvedgrad je stari grad sagrađen u 13. stoljeću nakon provale Mongola 1242. g. Smješten je na južnim padinama planine Medvednice, na brdu Mali Plazur, na visini od 593 m. I tu je za nas posjeti kraj. Male noge, a i one didine postale su lagano umorne.

Već smo lagano odmakli od predviđena vremena povrata doma. Kasnimo na ručak, a gladni smo.

Obišao, fotkao i tipkao: Marijan Lukić Luky

: PIŠE: Mario Barać; 12 Srpanj 2026; 1045

Mario Lopar je u rukometu od 1999. godine kada je Siniša Karačić poslije Domovinskog rata u Pakracu oživio rukomet i osnovao klub. Nakon igračke karijere, Mario je ostao u rukometu, već četiri godine obnaša dužnost predsjednika Kluba. Od 2022. je i predsjednik Sportske zajednice Grada Pakraca i nedavno mu je produžen mandat. Zato smo s njim razgovarali aktualnoj sportskoj situaciji u gradu, planovima RK „Pakrac“ za sljedeću sezonu kao i o razvojnim planovima sporta u bližoj budućnosti.

Sportska zajednica grada Pakraca brine o nekoliko velikih i važnih sportskih objekta u Pakracu. U kakvom su stanju ti objekti i kakva je njihova popunjenost?
SZGP upravlja Gradskom sportskom dvoranom i kuglanom, te gradskim terenima za tenis i padel koji su u vrlo dobrom stanju. Stručna služba Zajednice redovito održava navedeno objekte i terene te područja oko istih. Tijekom sportske sezone sportska dvorana i kuglana su gotovo u potpunosti popunjene, u maloj dvorani u popodnevnim satima ima nešto slobodnih termina koje popunjavaju rekreativci, a na kuglani se nađe slobodnih termina prijepodne.

Koliko zaposlenika ima SZGP i ima li potrebe za dodatnim zapošljavanjem?
Stručna služba Zajednice broji 6 zaposlenika i trenutno nema potrebe za zapošljavanjem.

U kojoj je fazi izgradnja Sportsko-rekreacijskog centra na Jugu odnosno koji su sljedeći konkretni planovi po pitanju izgradnje sportskih sadržaja?
Sportsko - rekreacijski centar Pakrac se razvija, predprošle godine izgrađen je padel teren, prošle smo dobili nova 2 terena za tenis, ubrzo kreće dogradnja sportskog vježbalište na otvorenom, te će početi radovi na izgradnji mini-golf terena. Također ubrzo možemo očekivati i početak radova na pristupnim cestama i stazama centra.

Kako ocjenjujete suradnju Grada Pakraca i Sportske zajednice u pogledu financiranja i podrške lokalnim klubovima?
Grad snažno podupire sport i rekreaciju te razvoj sportske infrastrukture. Sredstva sufinanciranja programa javnih potreba u sportu grada Pakraca svake godine rastu, ove godine su se povećala za trećinu, na 160.000 eura, što je omogućilo da 22 udruge članice Zajednice dobiju više sredstava za rad nego prošle godine.

Najavljena je skora izgradnja sportske dvorane u sklopu Osnovne škole. Kako gledate na to i hoće li ta dvorana mogla pridonijeti razvoju sporta u našem gradu?
Nova dvorana će svakako omogućiti bolje uvjete za razvoj sporta i rekreacije jer će svi koji se bave dvoranskim sportovima na raspolaganju imati više termina.
Koliko sam upućen, nažalost neće biti kapaciteta da se mogu održavati sportske utakmice jer će biti manjih dimenzija, ali u svakom slučaju moći se trenirati. To znači puno jer je naša dvorana zauzeta od 8 u jutro do 11 na večer. Posebno je važno što ćemo dobiti zatvoreni prostor za treninge u jesenskim i zimskim terminima.

Koliko je izazovno ostati neutralan i objektivan prema svim sportovima u gradu kada ste ujedno i predsjednik SZGP i rukometnog kluba?
Iako je rukomet moj prvi sport i moja ljubav, gledam da je jednak kao svi drugi sportovi. Nedavno produženje mandata vjerojatno na neki način pokazuje da sam uspio ostati objektivan u protekle četiri godine na ovoj funkciji. Meni, ali vjerujem i svim sportskim djelatnicima u Pakracu je glavni interes razvoj sporta u gradu.

RK „Pakrac“ je osvojio naslov prvaka 3. lige istok. Kakvi su planovi?
To nam je bio sportski cilj i veselim se što smo ga i ostvarili na terenu. Nije bilo lako, ali je ova sezona bila jako korisna za mlade igrače jer su osjetili kako se pobjeđuje, grade taj pobjednički mentalitet i smatram da su ove sezone napredovali barem za 50%. Vrlo bitna stvar je da su svi igrači ostali na okupu i kako sada stvari stoje 99% igrač će igrati i ove sezone u 2. ligi

Planirate li i pojačanja u igračkom kadru?
Planiramo iako smo svi mi svi amateri i nitko nije plaćen. Razgovaramo s 2-3 naša bivša igrač da se vrate u klub pa ćemo do početka rujna vidjeti šta će biti od toga. Inače pripreme uvijek počinju tamo poslije 15.kolovoza, a u listopadu počinje liga.

Koliko klub ima igrača i koliko ima licenciranih trenera?
U klubu trenira igra ukupno stotinjak igrača, što djece, što odraslih. Imamo pet licenciranih trenera i mogu reći da smo u hrvatskim okvirima klub s većim brojem licenciranih trenera. Imamo još dva mlada igrača koji treniraju s mladima, to su Karlo Frajfogel i Lovro Nagy i kroz neko vrijeme i njih planiramo poslati na školovanje.

Koje sve mlađe dobne kategorije su u natjecanju?
Imamo mini rukomet ekipu djevojčice i dvije ekipe dječaka jer smo ih tu imali čak 25. Oni od sljedeće sezone prelaze na veliki rukomet pa će to biti još jedna ekipa u velikom rukometu. Rezultati su podjednaki i mogu reći da su prošle sezone najuspješniji bili dječaci U13 koji su u ligi za poredak bili treći na kraju. Još se natječu djevojčice u kategorija U12 i dječaci u kategorijama U13 i U15, a provodimo i projekt rukometne igraonice „Vrtko“. To je rukometni program za djecu u vrtićima koji provodimo u suradnji s Europskom rukometnom federacijom (EHF) i Hrvatskim rukometnim savezom (HRS).

Kakva su iskustva i daje li taj program rezultate?
Program provodi naš profesor Anđelko Lucić već četvrtu godinu i iskustva su pozitivna i od strane djeca i roditelja. Mi smo među prvih šest gradova u Hrvatskoj koji smo pokrenuli ovaj program pa su nas neki klubovi zvali za iskustva i savjete. Najvažniji rezultat je što se pokazalo da većina te djece i ostane u rukometu i to je jedan od razloga zašto smo u mini rukometu imali toliko puno djece.

Koji je najveći problem s kojim se u radu susreće RK „Pakrac“?
Najveći problem su financije i svakodnevna poskupljenja. Koliko god da nam pomažu Grad i Sportska zajednica, povećava se i troškovi. Prije svega prijevoza, a naša putovanja su 200 i 300 kilometara. Tu je još i nabavka opreme, lopti, dresova. Možemo reći da su finance najveći problem

Svjedoci smo velikih afera u sportu. Kako to komentirate?
Šteta je što pojedinci nečasnim radnjama bacaju sjenu na veliku većinu ljudi koji su sportom bave časno i odgovorno, ali i što unazađuju mlade i djecu. Jer država ili neki sponzori su ulagali u razvoj mladih sportaša, a pojedinci su to odlučili uzeli sebi. Tko zna koliko bi još više uspjeha bilo da nije bilo tih nečasnih radnji i daje pristup bio pošteniji.

Koja je vaša opća ocjena po pitanju sportskih sadržaja i kvalitete sportu u našem gradu?
Kada sam se ja počeo baviti sportom u ponudi je bio samo nogomet i karate. Djeca danas imaju na izbor 23 sporta plus neke dodatne sadržaje kao što su teretane i vježbališta. Sportsko – rekreacijski centar se gradi pomalo, općenito iz svake godine se poboljšavaju uvjeti. Mislim da ovako mali grad kao što je Pakrac ima odlične uvjete i da se za svakog tko se želi baviti sportom ima ponešto. Sport je u Pakracu na visokoj razini

Na kraju vaša poruka sportašima, trenerima i sportskim djelatnicima Pakraca?
Pozivam ih sve da nastave vrijedno raditi i trenirati jer vidimo da rezultati dolaze. Uvjerili smo se s našim kuglačicama Lorenom i Simonom koje su postigle svjetske rezultate i osvojile europske naslove. Naša Paula Lucić je dobila pozivu u kadetsku rukometnu reprezentaciju, mladi nogometaš Ante Bahnik je prešao u prvoligaša „Slaven Belup“, a Fran Mašić je pod povećalom nekih prvoligaških klubova. To je to, samo treba raditi, ići naprijed i misliti pozitivno i sve će biti u redu.

: PIŠE: Mario Barać; 10 Srpanj 2026; 2466

Jučer 9. lipnja smo se oprostili od Željka Popovića, čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio sportu, prije svega kuglanju i nogometu i po čemu će ostati zapamćen u povijesti našeg grada.

Prije nego podsjetimo na njegov sportski put, posebno je važno reći da je Željko Popović ili Jup, kako su ga gotovo svi zvali, oduvijek bio pravi timski igrač, u svakom smislu i značenju te riječi. Igrao je za ekipu, potpuno joj se posvećivao i nikada u prvi plan nije isticao sebe ni svoja postignuća i često vrhunske rezultate. I u kuglanju i u nogometu godinama je bio nositelj igre, jedan od najpouzdanijih igrača koji, kada je u pitanju bio sport, nikada nije pitao gdje se i čime putuje nego je bezuvjetno bio na raspolaganju.

Pamtit ćemo ga kao mirnog, tihog i nenametljivog. Kao skromnog, često i preskromnog čovjeka koji se u životu nije „laktario“ niti probijao pod svaku cijenu pa je vjerojatno zato kroz život plovio najčešće na njegovoj margini. Bio je vrijedan i cijeli život radio i zarađivao radeći svojim rukama i tako prehranjujući sebe i mnogobrojnu obitelj. Prije rata radio je u „Papuku“, a poslije rata, život ga je prisilo da bude snalažljiv i da preživljava radeći često teške fizičke poslove. Ali Jup se nikada nije žalio na karte koje mu je život podijelio. Dokle god ga je zdravlje i tijelo služilo mogli ste ga vidjeti na njegovom biciklu koji je uz Jupa djelovao gotovo kao živo biće, kao njegov najbolji prijatelj i najvjerniji pratitelj.
Mnogi će Jupa pamtiti i po njegovoj nesebičnosti i po vrlini da je znao podmetnuti leđa za druge, nerijetko i na svoju štetu.

Iako nenametljiv, desetljeća njegovog aktivnog bavljenja sportom nisu ostala neprimijećena. Tako je 2009. godine odlikovan Grbom Grada Pakraca za područje fizičke kulture, 2019. godine je u povodu 100 godina kluba dobio plaketu Nogometnog kluba „Hajduk“ Pakrac, a 2022. godine dobio je plaketu Hrvatskog kuglačkog saveza za 50 godina aktivnog bavljenje kuglanjem čime je nekako i završila njegova kuglačka i sportska karijera koja je počela sredinom šezdesetih godina kada je počeo i kuglati i igrati nogomet za „Hajduk“.

Prema zapisima Duška Kličeka u knjizi povodom 60 godina kuglačkog kluba „Papuk“ Pakrac, Popović je kasnije prešao u „Papuk“, povremeno je igrao i za „Budućnost“, a kasnije i za novoformirani Kuglački klub „Pakrac“. Prije rata se natjecao uglavnom u ligama Općinskog središta Pakrac ili u ligama Zajednica općina Bjelovar ostvarujući zapažene ekipne i pojedinačne rezultate i osvajajući brojne medalje i naslove. Tako je zabilježeno da je 1982. godine u dresu „Papuka“ osvojio naslov Općinskog kuglačkog saveza, a te je godine bio je i pojedinačni prvak Pakraca. Godine 1986. s „Papukom“ je bio prvak lige kuglačkog saveza zajednica općina Bjelovar i sudjelovao u kvalifikacijama za 1. hrvatsku kuglačku ligu u Varaždinu.

Poslije rata nastavio je igrati za „Papuk“ koji se u to vrijeme natjecao u 2. kuglačkoj ligi, a „Pakrac-Papuku“ je ostao vjeran do kraja svoje bogate sportske karijere u kojoj je važno mjesto imao i nogomet.

U tekstu pod naslovom „Nikad daleko od Hajduka“ koji je 1995. godine objavljen u „Pakračkom listu“ te kasnije i u publikaciji „100 godina nogometnog kluba Hajduk Pakraca“, autor Duško Kliček navodi kako je najveća i jedina nogometna ljubav tada 45-godišnjeg Željka Popovića Jupa bio i ostao „Hajduk“. U tekstu je iz „Pakračkog lista“ zapisano je sljedeće: „Na golu je od svojih dječačkih dana na Pilani, gdje su se u utakmicama protiv Krndije, Stanice, neke pakračke ulice, ili Kusonja kalili budući igraču Hajduka, Papuka i drugih klubova. Brani i danas, u Županijskoj ligi i sjedi na klupi ako je potrebno, i stane na gol ako je potrebno, ovom „didi“ kako ga već zovu, nije ništa teško za Hajduk“.

Prvi put je službeno registriran 1966. s nepunih 16 godina, a više od 30 godina branio je u ligama Bjelovarskog, Daruvarskog i Grubišnopoljskog kraja. Nekoliko puta je bio i osvajač kupova Općinskog nogometnog središta Pakrac, a kasnije se s „Hajdukom“ natjecao u županijskom nogometnim ligama. Nadimak Jup je dobio po Tomislavu Marekoviću, vrataru lipičkog „Slavonca“ koji je šesdesetih godina u lokalnim razmjerima bio pojam za vrhunskog golmana. Popović je svoj nadimak Jup zaslužio bravuroznim golmanskim obranama.

Naš grad je ostao bez velikog i dobrog čovjeka kojem želimo da počiva u miru kojeg je zaslužio. Upućujemo izraze iskrene sućuti njegovim sinovima Željku, Želimiru i Valentinu, kćerki Suzani, unucima Sandiju, Silviji i Andreji i ostaloj obitelji.

: PIŠE: Domagoj Ajman; 05 Srpanj 2026; 1777

Piše: Domagoj Ajman

Ako ste ikada u Pakracu vidjeli vatrogasca, nogometnog trenera, kuglača i vrtićkog domara i pritom pomislili da gledate četiri različite osobe, velika je šansa da ste se prevarili. Jer sve te uloge utjelovljuje 51-godišnji Darijo Škariot Škaro iz Donje Obriježi, čovjek koji ima više funkcija nego prosječni daljinski upravljač te koje jednako tako brzo „prebacuje“ iz jedne u drugu. Predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva „Donja Obrijež“, trener u Nogometnom klubu „Croatia“ Donja Obrijež, aktivni igrač Kuglačkog kluba „Lipik 1974“ i domar u pakračkom Dječjem vrtiću „Maslačak“, a iza svih tih funkcija stoji čovjek koji najviše cijeni zajedništvo, obitelj i smijeh, naročito kada ga prati neka spontano smišljena spačka.

No, iza svake šale krije se ono najvažnije – čovjek velikog srca, uvijek spreman pomoći i nasmijati druge. Upravo to veliko srce spomenuo je kada smo načeli temu o upoznavanju supruge i vjenčanju.Uz dva sina 24-godišnjeg Filipa i 20-godišnjeg Florijana ima i 18-godišnju kći Stefani, a o svima brine brižna supruga Klaudija za koju kaže kako je glavni motor obitelji te s kojom se oženio 2001. godine, iste godine kada su preselili u Pakrac. „Suprugu sam poznavao još u djetinjstvu, ali tek smo se kasnije „spanđali“ u svatovima Klaudijinog brata gdje smo zajedno plesali, neki magnet ju je privukao i tada je sve krenulo. Dotad me valjda ni nije računala pod ništa ozbiljno i smatrala nekim vjetropirom. A ja imao veliko srce, sve sam žene volio“, izvalio je Škaro te nismo morali dugo čekati na prvo smijuljenje.

Stanovnik Badljevine, Donje Obriježi i Pakraca

Nakon rođenja u Pakracu, do šeste godine je živio u Badljevini s bakom budući da su roditelji živjeli i radili u Njemačkoj, a vratili su se u Donju Obrijež po polasku Škare u osnovnu školu u Donjoj Obriježi. „Prva dva razreda sam završio u Donjoj Obriježi, zatim sam do četvrtog razreda išao u školu u Ploštinama, a od petog do osmog razreda sam se školovao u pakračkoj školi. Kod bake sam živio sa sestrom Renatom, a druga sestra Blaženka je bila kod druge bake u Donjoj Obriježi jer je bila najstarija i već išla u školu. Već dugo živimo u Pakracu tako da me je bilo svugdje pomalo“, prepričava Škaro.

Na poslu u vrtiću izdvaja izjave dječice s kojima nikad ne može biti dosadno, a najmlađe svake godine uveseljava i kroz ulogu Djeda Božićnjaka kada im na glavnom pakračkom trgu dodijeli poklone, isto kao i kad utjelovi Svetog Nikolu u Donjoj Obriježi. „Uvijek je zabavno s njima, zapamte te pa kad te vide na ulici, u trgovini ili bilo gdje pa trče pozdraviti te i viču „čika Škaro“. Baš sam neki dan bio u KTC-u i dolazim do blagajne, a ispred mene majka s dvije curice koje idu u vrtić i jedna od njih me vidjela i pokazuje joj da pogleda tko to ide. Majka upita tko ide, a mala kaže „on ti ide s nama u vrtić“, nastavio je Škaro u veselom tonu, a između ostalih dječjih bisera izdvojit ćemo i izjavu dječaka koji je objasnio da dan ranije nije bio u vrtiću jer su išli „posaditi didu“.

Nakon igračke karijere postao trener i oružar

„Kada sam krenuo igrati nogomet, nije bilo juniora ni mlađih kategorija pa sam sa 16 godina odmah krenuo igrati za seniore Donje Obriježi, a dvije, tri sezone sam odigrao i u Badljevini kada se klub iz Donje Obriježi ugasio i čim se ponovno osnovao, vratio sam se nazad. Iz igračkih dana mi je u lijepom sjećanju ostalo što smo pobijedili na turniru radničkih sportskih igara na kojemu sam branio za ekipu Grada Pakraca te bio proglašen za najboljeg golmana turnira. Sjećam se da je Krunoslav Otopal u finalu zabio odlučujući penal i dok smo mi svi skakali od sreće, on nije u tom trenutku ni shvatio da je postigao pobjednički pogodak jer je mislio da svaka ekipa mora opaliti po pet penala, a ne tri pa je još izvalio da ne bi ni išao pucati penal da je znao da je baš taj odlučujući. Moram izdvojiti i pobjednički pehar s Kupa Grada Pakraca gdje smo u finalu savladali pakračkog „Hajduka“ 3:2 na njihovom terenu i poslije toga se kup više nije ni održavao“, prisjetio se svojih najdražih nogometnih trenutaka.

U trenerske vode uplovio je trenirajući dječju igraonicu „Hajduka“ gdje se opet našao u vrlo dobro poznatom okruženju dječice vrtićke dobi. Ubrzo mu je ponuđeno i mjesto trenera juniora gdje mu je odlično krenulo drugim mjestom na polusezoni, no kako je u to vrijeme vladala Korona, natjecanje je obustavljeno, a od iduće sezone „Hajduk“ je ostao bez juniorske selekcije pa se Škaro vratio svojim vrtićancima. Novi juniorski angažman uslijedio je sezonu nakon, a završio je vrlo uspješno budući da su postali prvaci lige. Škari će ta sezona posebno ostati u sjećanju budući da je u osvajanju naslova prvaka sudjelovao i sin Florijan pa su zajednički mogli proslaviti uspjeh cijele ekipe.

O njegovom pristupu radu i posvećenosti dovoljno govori i činjenica da je jedne sezone vodio tri ekipe – dječju igraonicu, kadete „Hajduka“ i seniore „Croatije“. Kao licencirani trener Nogometnog kluba „Croatia“ Donja Obrijež drži ekipu na okupu iako svake sezone u gotovo svim našim lokalnim niželigašima kolaju priče o „raspadu sistema“, traži i dovodi nova pojačanja, a dodatno je angažiran i u održavanju terena. Zasad je najbliže tituli prvaka s „Croatijom“ bio u sezoni 2023./2024. kada su imali prvenstvo završili na drugom mjestu s istim brojem bodova kao i prvaci iz Bučja, a koban po Obriježane je bio međusobni omjer. Veliku ulogu u održavanju dobre atmosfere u klubu ima upravo njegov smisao za humor i nerijetke spačke koje su Obriježanima gotovo rutina.

Otac Josip kao glavni uzor u svemu

U vatrogasne vode uplivao je preko oca Josipa koji je i sam bio predsjednik i zapovjednik DVD-a Donja Obrijež, a tu tradiciju je prenio i na svoju djecu. Isto tako, otac Josip je bio i tajnik obriješkog nogometnog kluba te je kuglao. „Za vatrogasca sam položio 1987. godine i eto to traje do današnjeg dana i jako mi je drago da su mi i djeca u vatrogascima. Svi „lajsamo“ okolo po vatrogasnim vježbama, natjecanjima, nogometima, kuglanjima pa tu malo Klaudija trpi, ali šta će s nama, svoji smo si. Još nas drži sve pod kontrolom koliko može“, priča kroz smiješak Škaro, na što se Klaudija samo nasmijala i odmahnula rukom.

Škaro je predsjednik DVD-a Donja Obrijež od 2021. godine, a posebno je ponosan na rezultate koje postižu na natjecanjima. „Mi smo jedan od organiziranijih dobrovoljnih vatrogasnih društava u županiji, imamo i puno mladeži i iduće godine slavimo 130 godina postojanja Društva. Na posljednja dva državna natjecanja išli smo s tri ekipe – muška A, muška B i ženska A, a sve zahvaljujući odličnim rezultatima na županijskom natjecanju gdje smo prošle godine sa sve tri ekipe osvojili prva mjesta, što je stvarno rijetkost. Kada smo organizirali županijsko natjecanje u Donjoj Obriježi, vrijeme nas uopće nije poslužilo, padala je kiša, a mi smo uz posao oko organizacije i pripreme poligona sudjelovali s tri ekipe koje su naposljetku odnijele pobjede. Veseli me činjenica da smo se natjecali na šest posljednjih državnih natjecanja na koje se ni ne možete plasirati ukoliko ne napravite dobar rezultat na županijskom natjecanju, isto kao i što imamo puno mladih koji aktivno vježbaju, treniraju i ne moramo brinuti o budućnosti našeg DVD-a jer će biti u sigurnim rukama. Srećom, nemamo puno intervencija i većinom pomažemo ostalim vatrogasnim društvima kada bude veće nevrijeme, požar u šumi, poplave i slično. Najgore je bilo 2013. godine kada je uslijed velikog nevremena došlo do poplave, svi DVD-ovi su izašli na intervenciju, benzinska postaja je do stepenica bila pod vodom, mi smo ispumpavali kuću preko puta Metalije, a i dvorište od Metalije je cijelo bilo pod vodom, poslovne prostorije, skladište. Ispumpavali smo cijelu noć i podrume od zgrada, ma baš je bio pravi kaos“, prisjetio se Škaro.

Kuglati je počeo prije par godina u Kuglačkom klubu „Lipik 1974“ nakon što je odgledao utakmicu poslije koje su ga nagovorili da se priključi klubu, a s njim kuglaju i oba sina.

Smijeha je bilo već pri ozbiljnijim temama, a na red su tek dolazile priče o zafrkancijama kojih Škaro ima napretek. Uz vođenje DVD-a, treniranje nogometaša, rušenje čunjeva ili brigu o najmlađima u pakračkom vrtiću i sadržajima istog objekta, pronalazi vremena i za spačke koje se često prepričavaju u društvu. Pogotovo kad je riječ o njegovim legendarnim „kićenjima kuća“ povodom rođenja djece nakon kojeg slavljenici imaju što čistiti danima. „Mi to kažemo kako idemo zaraditi, kod čije kuće se „naradiš“, svu „zaradu“ će ti oni i vratiti. Mene ljudi nazovu i pitaju dolazim li, kako još nisam došao, dovezu mi pred kuću perja i svega pa nek imam za sljedeću akciju, a i vole na kraju krajeva ljudi kad im dođeš okititi. Trudimo se kod svih napraviti kako treba i ne šparamo nikoga. Najviše sam se „naradio“ kod sestre Blaženke kad je postala baka, tamo je bilo perja na izvoz i baš sam si dao truda. Kad su se moja djeca rađala, dobio sam i ja svoju porciju, ali mislim da to neće biti ništa u usporedbi s onim što me čeka kad mi pristignu unuke i unuci, imamo dosta „zarađenog“, prognozirao je kroz smijeh.

Škarina susjeda Dubravka često je meta njegovih smicalica, a nije se najbolje provela ni kad je kupio dva pijetla kako bi kasnije skuhao paprikaš. „Doveze ih ta žena koja mi ih je prodala i kako nisam imao kud s njima, išao sam zamoliti susjedu da ih stavim kod nje u gajbu za piliće pa bi sutradan ih zaklao. Bili su malo očerupani i ona mene pita zašto kod nje nosim, šta će meni ti pijetlovi. A tad je bio Dan grada Pakraca i meni padne na pamet ideja kad već pita šta će mi i kažem joj da ih nosim dolje do pijace jer će tamo biti organizirana borba pijetlova povodom Dana grada. Prvo me pitala zezam li ju, a kad sam joj pokazao da su očerupani, uspio sam joj „objasniti“ da je to sve od treninga i borbi. I drugi dan kad je otišla raditi, skrenula je do gradske uprave pitati stigne li se još uvijek prijaviti na tu borbu pijetlova“, ostala je susjeda nasanjkana s namjerom kupiti i sebi pijetla za borbu.

Svoj 20. rođendan bivši igrač „Croatije“ Mihael Ajman će posebno pamtiti zbog Škarine kreativnosti. Naime, kupili su mu malo prase, našminkali mu usta, nalakirali nokte i doveli mu ga na povodcu tijekom treninga na što je Mihael zasigurno ostao i više nego iznenađen smijući se od srca.

Dužan nije ostao ni Muzeju Grada Pakraca kada se telefonskim pozivom pretvarao da će dovesti prepariranog konja iz zagrebačkog muzeja kao poklon pakračkom muzeju. „Nakon što sam zaposlenicu uvjerio da sam dovezao konja u zgradu Gradske uprave i da ne znam doći do muzeja, pitao sam ju može li doći po njega i da ću ja pomoći prenijeti ga. Misija je uspjela, a kad je dolazila do ureda gdje smo ju čekali, ja sam kleknuo na koljena i počeo rzati kad je ušla, a ona je od šoka pobjegla u hodnik. A u međuvremenu je nazvala i ravnateljicu koja je bila na godišnjem odmoru pa me i ravnateljica došla vidjeti s istim scenarijem“, prepričao je još jednu od mora anegdoti.

Što radi kad ima slobodnog vremena, pitanje koje je kratko i jasno poništio jer nema tog dana kad nema obaveza, ali je i u šali nadodao da bi vjerojatno razmišljao gdje mora otići po perje ukoliko bi imao slobodnog vremena.

U malim sredinama često postoje ljudi bez kojih zajednica jednostavno ne bi bila ista, oni koji su uvijek tu kada treba, koji spajaju ljude i koji svojim radom, ali i vedrim duhom, ostavljaju trag. Uvijek je spreman pomoći, nasmijati i dati više nego što se od njega traži, stoga, u vremenu kada mnogi traže slobodno vrijeme za sebe, on ga gotovo i nema jer ga nesebično poklanja drugima, a upravo tako i crpi energiju - kroz zajednicu koja mu vraća jednako onoliko koliko on daje njoj.

Za kraj poručuje: Ne treba gledati samo na sebe, nego i na druge. Čovjek nije stvoren da živi i funkcionira sam, potrebno je određeno odricanje kako bi pomogao i udovoljio drugima, a to se sve na kraju vrati na neki drugi način.