PIŠE: Pakrački list

04. travnja 2026

255

Rakovica i Rastoke

… ma kad si blesav, a stražnji dio tijela zasvrbi, ima logike i u vožnji tijekom zimskih mjeseci. Posebno ukoliko „izroni” topao zimski dan s desetak „celzijusića” u svom dnevnom vrhuncu. Cesta je dovoljno suha, a okolinu prekriva mjestimično i deblji snježni pokrivač. Idila! Kvalitetna i topla moto-oprema i put pod kotače. Vožnja skoro ugodnija nego u vrelini ljeta, kada staru prometnicu prema jugu prekriva nepregledna kolona vozila željnih južnih morskih destinacija. A Sunce prži!
Prvotni cilj bio mi je samo Slunj i snježna idila Rastoka. Ugodan dan odveo me dvadeset i četiri kilometra južnije, malo prema granici s BiH. Prva postaja – stari grad Drežnik. Trenutno miruje iznad Korane, pazeći na snježne naslage koje sporo kopne i pune vodom njezin kanjon i okolni kraški kraj.

Naselje je podignuto jugoistočno od Slunja, u blizini Plitvičkih jezera. Smješteno je na lijevoj obali rijeke Korane, na 423 m nadmorske visine, uz cestu Slunj – Petrovo Selo – Bihać (BiH). Tijekom ljeta posebno je prometno radi blizine graničnog prijelaza. Zimski ugodni zrak, bez imalo vjetra, ispunjava pluća i budi osjet zadovoljstva dostignutim ciljem.
*Stari grad Drežnik veličanstvena je obrambena utvrda iz 12. stoljeća koja je ovaj dio Europe punih 400 godina štitila od prodora Turaka. Zbog strateški važnog položaja Drežnik je tijekom stoljeća često mijenjao gospodare, što je na njegovim zidinama ostavilo traga, no 900 godina kasnije on još uvijek ponosno stoji kao svjedok burne povijesti ovog kraja. Radi se o jednoj od malobrojnih sačuvanih povijesnih atrakcija Plitvičkih dolina koju je općina Rakovica odlučila zaštititi i pažljivo obnoviti. Krajem 2011. restauriran je veliki toranj, a od tada povremeno oživi projekt sanacije zidova i krovišta velikog unutarnjeg tornja te ostataka obrambenih zidina.
*Bio je središte istoimene hrvatske srednjovjekovne županije koja se prostirala oko Plitvičkih jezera i gornje Korane. Kraj je do XII. st. bio u rukama bana, a otada hrvatsko-ugarskoga kralja. Godine 1253. županija Drežnik došla je u posjed Nelipčića, a grad potom često mijenja gospodare sve dok ga nisu privremeno zaposjeli Osmanlije. Pod osmansku su vlast grad Drežnik i cijelo područje istoimene županije konačno opet došli 1592. i ostali, uz kratak prekid 1683. te 1697.–1699., do 1788. Drežnik je u XVIII. st. bio u sastavu Ostrožačke kapetanije. Nakon osmanske vlasti šire područje bilo je naseljeno ponajviše stanovništvom iz otočke i ogulinske pukovnije, a grad je obnovljen te je do 1869. bio krajiško uporište. Naselje je razoreno, a stanovništvo prognano u srpskoj agresiji 1991. Na groblju je postavljen spomenik – podsjetnik na masovnu grobnicu i stradanje mještana u Domovinskom ratu. Snijeg škripi dok obilazim ruševine, između trnja „zimskih” plodova šipka, u naselju koje se nije priklonilo E. Kvaterniku u Rakovičkoj buni.

   

Stari grad Drežnik, Selište Drežničko i Slunj

U namjeri da kratko pogledam Plitvička jezera pod snijegom, zastajem u Selištu Drežničkom kraj spomenika pripadniku Policijske postaje Slunj. Nikola Hodak poginuo je 8. listopada 1991. godine, izašavši iz zasjede te ispalivši tromblon na neprijateljski oklopni transporter, nakon čega je pogođen iz teške strojnice. Zbog nemogućnosti da tijelo izvuku i pokopaju, njegov brat Ante i ostali branitelji to su učinili u okrilju noći te su ga zakopali u obližnjoj šumi.
U Rakovici obilazim mjesnu crkvu sv. Jelene Križarice te spomenik tragičnim žrtvama Rakovičke bune. Uz bitke s Turcima vezana je i legenda prema kojoj je narod u bitci u Bojani (udolina i potok zapadno od crkve) zazvao pomoć svete Jelene te se zavjetovao da će izgraditi crkvu ukoliko pobijede neprijatelja. Nakon pobjede zavjet je i ispunjen. U centru mjesta, tik do glavne prometnice, postavljeni su spomenici buni: kamen sa spomen pločom i spomenik Eugenu Kvaterniku (članu SP-a). Rakovička buna bila je ustanak s ciljem odcjepljenja Hrvatske od Austro-Ugarske Monarhije. Zamislili su je i pokrenuli 8.–11. listopada 1871. Eugen Kvaternik i suradnici. Austrijska soldateska opkolila je ustaničko područje. Vođe ustanka poginuli su 11. listopada pri pokušaju proboja (bijega?) u Bosnu. Vodstvo Stranke prava nije sudjelovalo u ustanku niti je o njemu bilo obaviješteno. A. Starčević i ostali čelnici stranke bili su uhićeni, stranačko glasilo „Hervatska” prestalo je izlaziti, a stranka je bila isključena iz političkog života Hrvatske sve do 1878.
Dočepao sam se konačno i Slunja, na lijevoj obali Slunjčice. Lakomost je mana koja me često prati tijekom obilazaka naših krajeva. Precijenio sam vrijeme, lakomo želeći obići što više. Tako u Slunju hvatam prve pahulje snijega i shvaćam kako kasnim s planiranim vremenom povratka. Previše sam toga obišao, a zimski dani su kratki. Temperatura pada, a gume ne vole hladni asfalt. No ipak moram malo obići i Rastoke u zimskom ruhu. Rastoke, vodeničarski biser slunjskoga kraja, nastale su igrom prirode gdje se zelenomodra rijeka Slunjčica prelijeva preko sedrenih stijena u rijeku Koranu, stvarajući pritom mnoštvo slapova, brzaca, malih jezera i kaskada. Neželjene pahuljice plešu oko motora.
Stari grad Slunj (Slovin, Sluin, Zlun, Zun) prvi put se spominje 1322., kada je mađarsko-hrvatski kralj Karlo Robert poveljom darovao Friedrichu III. Frankopanu župu Drežnik s gradom Slunjem. U tijeku su planovi za daljnju obnovu graditeljske i druge materijalne kulturno-povijesne baštine Staroga grada Slunja i obližnjega Napoleonova žitnog magazina. Slunj u razdoblju 1809.–1813. postaje najistočnija točka Napoleonova Carstva.
Za razliku od austrougarske vladavine, koja je hrvatske vojnike sputavala zbog straha od sukoba s Osmanlijama, Francuzi, predvođeni maršalom Marmontom, svojim autoritetom staju iza Hrvata. Čvrsto su utvrdili granicu Vojne krajine i na nju postavili stražu (fr. cordon), odakle i potječe današnji naziv Kordun za krajeve istočno od Slunja. Zaslužni su za velik napredak u ovom kraju. U Rastokama se, uz postojeće male, grade i veće mlinice sa stambenim prostorima, a gradi se i Napoleonov žitni magazin za skladištenje žita i čuvanje oružja.
Ostavljam konačno slunjski kraj u zimskoj idili i spokoju. Polako i uz maksimalan oprez vraćam se, lagano „ohlađen”, prema domu u toplo. Već sada osjećam miris kuhanoga vina koje ću vruće srkati dok pregledavam fotozapise ove svoje moto-snježne avanture. Došavši doma, žena je samo promrmljala da sam lud čuvši dokle me vožnja povukla. Ne mogu reći da mi negdje nakon Karlovca nije postalo hladno, no izdržalo se.

Izvori navedeni na: https://lukylipik-vrijemeodluke.blogspot.com/search?q=dre%C5%BEnik; https://slunj-rastoke.hr/o-rastokama/

PIŠE: Suzana Bartolić

02. travnja 2026

2793

Nešto više od godinu dana prošlo je od pripajanja društva VODE LIPIK d.o.o. požeškoj TEKIJA d.o.o., čime je Tekija postala jedinstveni javni isporučitelj vodnih usluga na području cijele Požeško-slavonske županije. U međuvremenu je tvrtka najavila povećanje cijena vodnih usluga, ističući kako je riječ o zakonskoj obvezi i nužnom koraku za održivo poslovanje sustava.

Prema prijedlogu novih tarifa u Javnom pozivu, kućanstva u Pakracu i Lipiku suočit će se sa znatno većim poskupljenjem nego u Požegi, što je izazvalo velik interes i zabrinutost građana jer za kućanstva u Požegi koja mjesečno troše deset kubika vode, ukupna cijena vodnih usluga porasla bi s 26,81 na 32,15 eura, što predstavlja povećanje od oko 20 posto.
Istodobno bi s tom tarifom za kućanstva na području Pakraca i Lipika bila suočena sa znatno većim rastom cijena, i to s 22,41 na 32,15 eura, odnosno povećanjem od 43,5 posto. Kod poslovnih korisnika u Požegi, za mjesečnu potrošnju od 30 kubika, cijena bi porasla za oko 14 posto, dok bi na području Pakraca i Lipika povećanje iznosilo gotovo 39 posto.
Dio povećanja cijena čini i naknada za razvoj (koja do sada nije naplaćivana na našem području), namijenjena četverogodišnjem planu izgradnji i rekonstrukciji mreže, a dio na novi način obračunavanja naknade prema zahvaćenoj, a ne isporučenoj vodi, uz visoke gubitke (36 posto u Požegi, visokih 49 posto u Pakracu i Lipiku).
U razgovoru s Marijanom Pierobonom, direktorom Podružnice Pakrac–Lipik donosimo odgovore na pitanja što se nakon pripajanja promijenilo u tvrtki, zašto dolazi do rasta cijena računa te kakvi su planovi za nove projekte.

Je li došlo do promjena u kadrovima i organizacijskoj strukturi nakon pripajanja društvu Tekija d.o.o.?
Svi radnici koji su na dan pripajanja bili zaposleni u društvu VODE LIPIK d.o.o. nastavili su s radom i nakon pripajanja društvu Tekija d.o.o.. Plaće su svim radnicima barem minimalno povećane, a početkom 2025. godine došlo je do povećanja plaća za 15 posto na razini cijelog društva.
Nakon pripajanja izrađena je nova organizacijska shema društva, kojom je definirana Podružnica Pakrac–Lipik, zajedno s njezinom internom organizacijskom strukturom. U tehničkom smislu upravljanja i održavanja sustava ništa drastično se nije promijenilo.
Koliko dugo obnašate funkciju direktora?
Od 1. ožujka 2009. godine obnašao sam dužnost direktora društva KOMUNALAC d.o.o., koje je u tom razdoblju obavljalo i djelatnosti javne vodoopskrbe i odvodnje. Osnivanjem društva VODE LIPIK d.o.o., koje je preuzelo navedene djelatnosti od društva KOMUNALAC d.o.o., imenovan sam direktorom s danom 1. travnja 2014. godine. Tu sam dužnost obnašao do pripajanja društvu Tekija d.o.o. dana 13. prosinca 2024. godine, nakon čega u društvu Tekija d.o.o. obnašam dužnost direktora Podružnice Pakrac–Lipik.
Kako biste ocijenili razvoj vodovodnog i kanalizacijskog sustava u gradu? Na kojim je područjima infrastruktura i dalje zastarjela te koji su dijelovi prioritet za zamjenu?
Razvoj vodovodnog i kanalizacijskog sustava ocijenio bih kao zadovoljavajuć, u skladu s raspoloživim mogućnostima. Značajan iskorak ostvaren je realizacijom projekta aglomeracije, u okviru kojeg je na području Pakraca i Lipika rekonstruirano i dograđeno ukupno 56 kilometara kanalizacijske mreže te 36 kilometara vodovoda. Proširen je vodoopskrbni sustav na 11 naselja sjeverozapadnog dijela grada, rješavanje sustava odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda naselja Badljevina, kao i niz manjih zahvata na postojećem vodoopskrbnom sustavu s ciljem osiguranja stabilne opskrbe vodom i smanjenja gubitaka.
Kao prioritet svakako se ističe rekonstrukcija glavnog dovodnog cjevovoda od Šumetlice do vodospreme Pakrac. Također, postoje manje dionice u užem središtu grada koje je potrebno rekonstruirati. Od većih zahvata koje je nužno planirati u budućnosti posebno se izdvaja vodoopskrba jugoistočnog dijela grada, koji se trenutno opskrbljuje putem precrpne stanice Kragujski put.
Što je s problematikom dotrajalosti glavnog cjevovoda od Šumetlice do Pakraca, navodi se da sadrži azbest?
Glavni cjevovod izgrađen je oko 1979. godine od azbest-cementnih cijevi. Riječ je o infrastrukturi koja je u potpunosti dotrajala te je njezina rekonstrukcija nužna i trebala bi biti jedan od prioriteta. Iako je cjevovod izrađen od azbestnih materijala, oni prema saznanjima ne bi trebali predstavljati prijetnju za zdravlje korisnika.
Što je učinjeno na akumulaciji Šumetlica i u kakvom je ona trenutno statusu?
Nažalost, projekt akumulacije Šumetlica, koji predstavlja dugoročno rješenje za sigurnu vodoopskrbu gradova Pakraca i Lipika, i dalje je započet, ali nedovršen. Projekt je u nadležnosti Hrvatskih voda, a manji dio radova izveden je tijekom 2018. godine temeljem ugovora s tvrtkom Vijadukt i partnerima. Ubrzo nakon toga tvrtka je otišla u stečaj, zbog čega su radovi obustavljeni. Od tada se na projektu prema raspoloživim informacijama ne poduzimaju daljnje aktivnosti, iako se u planovima Hrvatskih voda svake godine predviđa stavka s minimalnim financijskim iznosom za ovaj projekt.
Kako je do danas napredovao projekt pročistača otpadnih voda u Poljani i Badljevini?
Uređaj za pročišćavanje otpadnih voda u Badljevini fizički je dovršen. Trenutno se čeka predaja potrebne dokumentacije i provedba tehničkog pregleda, što je povezano sa završetkom radova na izgradnji kanalizacijske mreže u naselju Badljevina. Završetak tih radova očekuje se krajem sljedećeg mjeseca. Na uređaju za pročišćavanje otpadnih voda u Poljani radovi su pri samom završetku te se do kraja mjeseca očekuje puštanje uređaja u pokusni rad.
Je li sustav daljinskog očitanja vodomjera u potpunosti implementiran?
Ne, sustav još nije u potpunosti profunkcionirao, sada je u planu uvođenje jedinstvenog sustava daljinskog očitanja na cijelom području.
Kakav je to jedinstveni sustav daljinskog očitavanja koji ste spomenuli?
U sklopu projekta aglomeracije oko 1100 korisnika opremljeno je sustavom za mogućnost daljinskog očitanja vodomjera.
Međutim, upravo u fazi puštanja sustava u rad došlo je do spajanja s Tekijom, nakon čega je odlučeno razvijati jedinstveni sustav očitanja na cijelom području. U Požeštini je taj sustav već djelomično implementiran, a plan je uvesti ga i kod nas. Neće se raditi o potpuno daljinskom sustavu poput onoga koji koristi HEP, već o poluautomatskom sustavu: inkasator će prolaziti pored vodomjera, uređaj će očitati signal, a podaci će se prenijeti na mobilni uređaj ili prijenosno računalo bez potrebe za otvaranjem šahtova i ručnim upisivanjem. I sada već koristimo jednu vrstu poluautomatiziranog načina rada – očitanja se unose u mobilni uređaj, a potom prenose u sustav po povratku u tvrtku.
Kakva je trenutna kvaliteta vode za piće i koliko često se vrše analize? Što se poduzima u slučaju onečišćenja?
Voda za piće na našem području zadovoljava sve parametre propisane zakonima i pravilnicima. Analize se provode svakodnevno u internom laboratoriju, a dodatno dva puta tjedno provodi ih Zavod za javno zdravstvo. Rezultati analiza javno su dostupni na našoj web stranici. U slučaju onečišćenja provodi se operativni plan: hitno otklanjanje uzroka, sanacija posljedica, obavještavanje korisnika i, ako je potrebno, osiguravanje opskrbe vodom iz alternativnih izvora.

Planira li se povećanje cijene vodnih usluga i kako se to može opravdati građanima?
Planirano je povećanje cijena vodnih usluga. Razlozi koji su rezultirali povećanjem cijena uključuju rast troškova rada, dodatne troškove održavanja investicija, inflaciju i slične faktore, ali to povećanje cijena neće stupiti na snagu barem do travnja, jer postoje propisane procedure. Najprije je odluka donesena na sjednici Skupštine u prosincu, nakon čega je provedeno jednomjesečno javno savjetovanje koje je završilo 15. veljače 2026. godine. Trenutno se čeka odluka regulatora, tj. Vijeća za vodne usluge (tijela koje imenuje Sabor i koje prati kretanja u vodnom gospodarstvu). Oni daju suglasnost na cjenik, pri čemu moraju poštovati zakone i pravilnike. Oni moraju ocijeniti je li predložena cijena opravdana na temelju naših financijskih pokazatelja, odnosno dosadašnjih prihoda i rashoda. Sve to detaljno analiziraju i ocjenjuju je li naša odluka opravdana. U pojedinim slučajevima mogu čak naložiti i povećanje cijene ako je preniska, što se znalo događati posljednjih godina.
Zašto je nastala toliko drastična razlika iznosa računa na našem području, koji su glavni razlozi?
Kod nas se povećanje osjeća drastičnije zato što lokalna politika ranije nije iskoristila zakonsku mogućnost uvođenja naknade za razvoj, koja je sada zakonska obveza. Tu naknadu dosad nismo plaćali. Primjerice, u Tekiji je ona iznosila 34 centa, a sada se povećava na 51 cent po kubiku, što za njih ne predstavlja tako velik skok kao za nas. Zakonska je obveza isporučitelja vodnih usluga da što prije izjednače cijene na svom području. Cilj zakonodavca i Vlade jest postići što ujednačeniju cijenu vodnih usluga u cijeloj Republici Hrvatskoj.
Važno je naglasiti da na računu za vodu ne plaćamo samu vodu, već trošak njezina zahvaćanja, upravljanja i održavanja sustava kako bi došla do korisnika. Naknada za razvoj namijenjena je isključivo izgradnji nove infrastrukture, što znači da svi koji troše vodu sudjeluju u financiranju izgradnje, obnove i rekonstrukcije sustava na svom području. Dosad su te troškove gradovi pokrivali iz svojih proračuna. Sredstva koja građani Pakraca i Lipika uplate kroz naknadu za razvoj koristit će se isključivo za radove na našem području.
Postoji mogućnost da je ranije postojala neka druga uplata, primjerice prirez koji je ukinut, kojom su građani sudjelovali u punjenju gradskog proračuna iz kojeg su se financirali vodni projekti čega sad više nema, ali zato postoji nova stavka na našem računu. U suštini, financijski učinak je sličan, no sada je riječ o zakonskoj obvezi, što je razlog povećanja cijene.
Zašto je tako veliki postotak gubitka u mreži na našem području, kakvi su planovi i imali li mogućnosti da se smanji taj gubitak?
Gubici u mreži dugogodišnji su problem i nisu neka novost. Klimatske promjene, sve manja dostupnost vode i sve veći troškovi upravljanja sustavima dodatno otežavaju situaciju. Država zakonskim mjerama nastoji potaknuti isporučitelje vodnih usluga da gubitke smanje na najmanju moguću mjeru. Na nekim sustavima, poput našega, ti troškovi nisu izravno toliko veliki jer vodu zahvaćamo prirodnim putem iz Šumetlice, odakle gravitacijom dolazi do Pakraca. Ipak, svaki gubitak predstavlja i određeni trošak.
Razlika je znatno veća kod sustava poput Gaja, gdje se voda mora crpiti iz zemlje i dodatno pumpati u sustav, što znači da se za svaki izgubljeni kubik troši i energija. Naš je sustav izgrađen 1980-ih godina i star je gotovo 50 godina. Dodatni problem predstavljao je potpuni prekid rada tijekom Domovinskog rata. Vodoopskrba iz Šumetlice donekle je uspostavljena tek nakon operacije Bljesak. Tijekom tih pet godina nije bilo ulaganja u sustav, a uz ratna oštećenja dodatni su problem do sada bile ruševine kuća s postojećim priključcima iz kojih je voda nekontrolirano curila svo ovo vrijeme negdje u podzemlje. U pojedinim područjima postojala je i opasnost od mina, što je dodatno otežavalo naše izlaske. I danas, prilikom sanacije magistralnog cjevovoda Šumetlica – Pakrac, nije moguće sa stopostotnom sigurnošću isključiti postojanje zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. Bez obzira na to u posljednjih 15-ak godina napravljen je značajan iskorak u sanacijama, popravcima i upravljanju sustavom.
Smatramo da će i zamjena magistralnog cjevovoda Šumetlica smanjiti gubitke za približno 30 posto u odnosu na trenutno stanje. Postotak gubitaka u mreži varira jer prema nekim izračunima iznosi 36 posto, prema drugima 49 posto, a ponekad i više. Međutim, razlika između zahvaćene vode u Šumetlici i fakturirane vode građanima nije isključivo čisti gubitak. Dio vode koristi se, primjerice, za ispiranje filtera, što ne predstavlja stvarni gubitak.
Jedan od karakterističnih problema sustava poput našega jest rijetka naseljenost pojedinih područja. U udaljenim naseljima s tek nekoliko korisnika potrebno je osigurati zdravstveno ispravnu vodu. Voda koja dugo stoji u cijevima gubi klor i narušava se njezina kvaliteta. Ta voda se ispušta, završava u kanalu i evidentira se kao gubitak, iako nije riječ o curenju zbog neispravnih cijevi, već o nužnoj mjeri za održavanje zdravstvene ispravnosti.
Kako se rješavaju povremeni prekidi isporuke pitke vode?
Povremeni prekidi isporuke zbog kvarova ili radova neizbježni su, ali nastojimo spriječiti sve moguće situacije. Takve neizbježne prekide nastojimo riješiti u što kraćem roku, a stalnim ulaganjem u dogradnju infrastrukture smanjuju se i vremenski period prekida.
Koji su uvjeti i postupci za spajanje kućanstva na gradski vodovod? Koji je točan postupak ako se vodovodni priključak mora izvesti ispod postojećeg pločnika ili prometnice?
Postupak uvijek započinje podnošenjem zahtjeva s pripadajućom dokumentacijom (vlasnički list, katastarski plan, dokaz o legalnosti građevine, potvrda o kućnom broju) koju nam prilaže vlasnik. Nakon zaprimanja takvog zahtjeva izlazi se na teren i u dogovoru s podnositeljem zahtjeva definiraju se tehničko-tehnološki uvjeti priključka: mjesto priključenja, trasa cjevovoda i lokacija vodomjernog okna.
Vlasnik nekretnine dužan je ishoditi suglasnost za izvođenje radova na javnoj površini od vlasnika te površine (najčešće Grad Pakrac). Sve građevinske radove (iskop, zatrpavanje, rušenje i ponovno asfaltiranje) vlasnik ugovara i plaća izvođaču građevinskih radova, dok u cijenu priključka, koji se plaća nama, ulaze samo materijali (cijevi, ventili, vodomjer, okno) i rad potreban za montažu.
Koje su velike investicije provedene u posljednje vrijeme i koji su planirani projekti?
Trenutno se izvode radovi na dogradnji uređaja za pročišćavanje otpadnih voda: Dobrovac (dio projekta aglomeracije), UPOV Poljana, UPOV Badljevina te završetak kanalizacijske mreže u Badljevini.
Spremni su projekti i građevinske dozvole za vodoopskrbu naselja Omanovac, sustav odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda naselja Marino Selo. Za preostali dio naselja Badljevina projekti su gotovi, ali čeka se građevinska dozvola.
Projektiranje je započeto za rekonstrukciju dijelova cjevovoda kroz centar Pakraca i Lipika te za vodoopskrbu naselja južnog dijela Grada Lipika. Prioritet ove godine nam je projektiranje glavnog dovodnog cjevovoda od Šumetlice do vodospreme Pakrac.
Imate li savjet ili poruku za građane?
Zahvaljujem svim korisnicima na suradnji i strpljenju, posebno u trenucima kada nije sve funkcioniralo savršeno. Pozivam građane da odgovorno koriste dostupnu infrastrukturu, jer time osiguravamo uredno funkcioniranje sustava i smanjujemo nepotrebne troškove, što se u konačnici odražava na cijenu usluga. Također, pozivam sve građane koji imaju mogućnost priključenja na izgrađenu infrastrukturu da to učine.

PIŠE: Mario Barać

28. ožujka 2026

800

Divljanje cijena nafte i naftnih derivata, njihova nestašica i ograničavanje dnevne količine za upotrebu, redovi na benzinskim pumpama, najava mogućeg uvođenja vožnje po sistemu „par-nepar“…

Da, to su današnje svježe vijesti i naša svakodnevica. Ali ako pripadate generaciji 50+ godina, sigurno vam je na pamet pala kriza koja je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća žestoko tresla nekadašnju državu. Naime, 3. svibnja 1979. godine stvarno je uveden režim vožnje po kojem su neparnim datumima smjeli voziti automobili s neparnim brojevima na tablicama, a parnim datumima oni s parnim brojevima. Nestašica kave, deterdženta, čokolade, banana bile su glavne teme razgovora u našim kućama. I tada je glavni generator krize i nestašice bilo globalno povećanje cijene nafte. Bilo je to prije gotovo pola stoljeća! Točnije 47 godina. Složit ćete se da i nije baš neki progres.

Današnja kriza se manifestira kroz sveopće divljanje cijena, nama lokalno su aktualna nemala povećanja cijene zbrinjavanja otpada i vodnih usluga, a sve su glasnija šuškanja da će „gore“ ići i drugi režijski troškovi. U kojem će se sve to skupa smjeru razvijati i kako će završiti nitko ne zna, ali povijest pa i vlastita iskustva su nas naučila da su nakon svakog rata bogati bili još bogatiji, a siromašni još siromašniji.

Osuđeni smo sve to pratiti i gledati potpuno bespomoćni, jer smo praktički postali taoci svjetskih lidera koji se igraju rata i kojima je kockanje s ljudskim životima i sudbinama odavno postalo rutina. Ratna retorika je sve glasnija i žešća pa je tako u rujnu prošle godine u jednoj informativnoj emisiji jedan estonski političar u EU parlamentu izjavio: „Europski proračun je i dalje europski proračun. Ako povjerenik za obranu želi više novac za dronove i zid od dronova, onda ga mora pronaći u proračunu. A gdje je novac? U poljoprivredi. Dakle, što je važnije, poljoprivreda ili obrana?“. Siguran sam da bi mu u sekundi znali odgovorili i estonski, ali i naši poljoprivrednici koji vjerojatno teško mogu odvagnuti što im je za njihov mukotrpan posao štetnije, nemilosrdna priroda i njeni nametnici ili oni birokratski.

Legenda kaže da je indijanski poglavica Crveni Oblak autor poslovice: „Tek kad posiječe posljednje stablo, kad ulovi posljednju ribu i zatruje posljednju rijeku, bijeli čovjek će shvatiti da ne može jesti novac.

Strah koji za sobom među običnim građanima sije sve glasnija globalna ratna retorika i „zveckanje oružjem“, koje bezrezervno propagiraju svi mainstream mediji pogubniji je, štetniji i opasniji od svih kriza energenata i poskupljenja cijena. Strah bespomoćnog čovjeka je duboki psihološki poremećaj koji prati tjeskoban osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom, okolinom i budućnošću. Strah je ujedno i najmoćnije oružje kontrole i manipulacije. Ostaje vam samo zbrojiti 1+1.

Zato u duhu nadolazećeg Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana, podsjetnik da se poruka „Ne boj se“ u Bibliji spominje 365 puta. Po jedna za svaki dan!

PIŠE: Pakrački list

26. ožujka 2026

499

Od danas u poslijepodnevnim satima u prodaji je novi 643. Uskršnji broj „Pakračkog lista“ koji je pojačan na 44 stranice i u kojem pročitajte zanimljivosti i događanja iz mjeseca ožujka kojeg polako ispraćamo.

Po cijeni od 3 eura kupiti ga možete u KTC-u i Suvenirnici Pakrac.

U Temi broja detaljno smo popratili program ovogodišnje jubilarne 35. obljetnice obilježavanja početka Domovinskog rata u Pakracu. Jednako detaljno popratili smo i sve događanja u povodu obilježavanja Dana Grada Pakraca.

Tomislavu Novincu ovo je prvi Dan Grada na gradonačelničkoj dužnosti pa smo s njim porazgovarali o aktualnim temama i problemima, ali i o ambicioznim planovima za bližu budućnost.

U ožujku je održana i vrlo zanimljiva sjednica Gradskog vijeća Pakrac na kojoj su glavne teme rasprava bila poskupljenja, ali i broje druge komunalne i infrastrukturne teme.

Uskršnji je broj u kojem nam zanimljivo i poticajno promišljanje piše naš župnik vlč. Jozo Zorić, a donosimo i detaljan raspored obreda Velikog Tjedna kao i raspored Vaskršnjih bogosluženja Srpske pravoslavne Eparhije Pakračko-slavonske, Parohije Pakrac čiji vjernici Uskrs slave tjedan dana kasnije.

Važna vijest je i da su nakon prekopakranske, odobrena sredstva za izgradnju i pakračke osnovnoškolske sportske dvorane osnovne. Naše najnaseljenije naselje Jug od ovog ožujka je bogatije za „Mirisni labirint“ i tisuću novih sadnica lavande, a za građana će svakako važna informacija biti da smo zahvaljujući projektu Javne usluge autobusnog linijskog prijevoza „AureaBus“ bolje povezani sa županijskim sjedištem u Požegi, ali s Novskom i Okučanima.

Što se tiče sporta rukometašima „Pakraca“ ovog proljeća ide jako dobro i na čelu su trećeligaške karavane, dok će „Hajduk“ u subotu 28. ožujka tražiti prekid slabijeg rezultatskog niza. U ožujku smo izabrali i najbolje sportaše u protekloj 2025. godini.

Donosimo vam i nove tekstove naših putopisaca i kolumnista Marijana Lukića i Marija Tušeka, a u ovom broju čitajte i izvješća s brojnih skupština koje su održale naše udruge i vatrogasna društva.

Zahvala i svim našim oglašivačima koji vam u ovom broju čestitaju najveći kršćanski blagdan Uskrs!

PIŠE: Domagoj Ajman

22. ožujka 2026

1334

Strpljenje, predanost i strast vrline su svakog tko voli prikupljati omiljene stvari, a kada iz hobija prikupite pet tisuća autića, kao u slučaju našeg sugovornika, 44-godišnjeg Nenada Božića poznatijeg pod nadimkom Nelle, onda ste stvorili zaista ozbiljnu i impresivnu kolekciju. Pretvorimo li to u brojke, to je kao da dnevno pribavite jedan autić i tako kontinuirano obogaćujete svoj vozni park više od 13 i pol godina, a naš junak priče autiće skuplja „samo“ desetak godina.

„Sjedni junače, lijepo se smjesti i ugnijezdi, evo i pićence da mi ne budeš žedan, ovo bi moglo potrajati (smijeh). Moja kolekcija broji preko 5000 modela, pretežito su to modeli veličine 1:64, a ima i ponekih malo većeg omjera do 1:18, primjerice Cadillac Eldorado Biarritz Year 1959 Pink 1:18 Maisto, njega sam uzeo jer je takvog imao Elvis Presley. Skupljam autiće nekih deset godina i sada pomalo počinjem gledati na to kao na mali muzej, a ne kao na kolekciju jer imam modele iz svih era. Najviše volim stare Amere, Hot Rod i Muscle Cars što bi se reklo, a od proizvođača Hot Wheels, Matchbox, Lesney, Dinky, Majorette, Siku, Johnny Lightning, Shucko, Greenlight, AutoWorld, M2 Maisto, Tomica i mnogi drugi, ne mogu se svih ni sjetiti koliko ih ima“, konkretno je Nelle započeo svoju priču. „Znači, napisat ću da si kustos, a ne kolekcionar?“, upitah ga u šali, na što je on spremno kao i uvijek uzvratio lopticu rekavši da što se njega tiče mogu napisati i da je udomitelj tih malih, slatkih, napuštenih i zapostavljenih autića i dodao da ako netko ima negdje na tavanu u kutijama ili bilo gdje autiće koji mu ne trebaju ili ako su djeca prerasla i ne žele se više igrati s njima, on će ih toplo udomiti.

Ispočetka kupovao sinu, kasnije sebi

Krenuo je ponajviše spasivši jedan autić iz garišta stana gdje je živio s obitelji prije rata i nekako je ostao čitav pa ga je ostavio na tavanu i kasnije ga slučajno pronašao. „Bila je to plava Charger Daytona, izguljena ali meni draga. Početkom 2016. godine sam počeo viđati autiće po trgovinama jer sam isprva kupovao mom prvorođenom sinu Leu. Na kraju je ispalo kako tata kupuje sebi jer se on igrao, ali nije bio toliko zainteresiran i tako sam ih nastavio skupljati. U početku su bile samo kupovine po trgovinama, a kasnije kad sam shvatio da ima još ljudi koji skupljaju, kolekcionari pravi i iskusni, e to je već druga priča i tu je i moja promijenila smjer. Tada sam pomoću društvenih mreža upao na privatne aukcije gdje sam polako kupovao, kasnije preko eBaya i iz cijelog svijeta i tako je to pomalo za mene postala već ozbiljna stvar“, prisjetio se početaka.

U početku dok nije imao iskustva, uzimao je jedno vrijeme autiće od „preprodavača“ u Zagrebu gdje je tada i radio, a koji su znali doći do njih po nabavnoj cijeni te ih prodati po znatno većoj.

„To su bili likovi, kupe jeftino i onda mene ogule momački, ali znalo se pogoditi i dobrih cijena. Tad se nisam toliko kužio u vrijednosti modela i oznaka prema kojima se prepoznaju određene serije modela pa nakon što su me par puta nasanjkali sam počeo proučavati to sve. Primjerice Matchbox koji su možda nekada imali klinci većina su se znali pronaći u dosta dobrom stanju, a kako su nastali, evo probat ću ukratko ispričati. "Znam ja to tvoje ukratko, utrnut će mi prsti pretipkavajući tvoje ukra..“, nisam stigao ni završiti komentar, Nelle je već standardno kroz smijeh dobacio „ajde junače samo se opusti i slušaj, to samo malo pecne“, jer s njim i kad se priča ozbiljno, ne ide bez smijeha. Uz „živjeli“ i kucanje s Voćkom od jabuke, nastavio je svoje predavanje o autićima.

„Prvo je bila tvrtka naziva Lesney koja je od 1948. godine proizvodila prve i najvrjednije modele, današnju preteču Matchboxa. Poslije se Lesney raspao da bi tvrtku 1997. godine otkupio Mattel iz kojeg je nastao Matchbox te koji danas proizvodi Hot Weelse. O tom bi se dijelu moglo pričati podosta jer tu počinje ta priča o vrijednosti modela, iz koje je autić godine i sl., a kasnije su dolazile i reprodukcije koje su manje vrijedile“, rekao je.

Zanimalo me koliko vrijede neki od njegovih najposebnijih autića, postoji li „sveti gral“ u njegovoj muzejskoj kolekciji. „Iako ih imam više od 5000, postoji jedan poseban, naravno ima i skupljih i rjeđih, ali tog jednog specifičnog bih izdvojio, ali s prigušivačem, neću sve otkriti. Kupljen je preko eBaya, dakle slučajno na hrpi u lotu kako bi mi to rekli. Matchbox i Lesney, radi se o jednom specifičnom modelu iz 1961. godine u vrijednosti od 10.000 dolara.

Ime je zasad tajna i taj je posebno spremljen i čeka, nadam se, daljne generacije djece, unučadi da preuzmu moju kolekciju, oni će biti detaljno upućeni. Ali ja sam takav da ako bi djeca danas, sutra se htjela igrati s tim autićima u pijesku, ma nek ih uzmu sve u pijesak i nek se igraju, mada bi mi bilo puno draže da ih skupljaju poput mene. -„A kako vodiš evidenciju, gdje ih sve držiš, imaš li nekakvu bazu podataka, koliko mjesta je potrebno za udomiti 5000 komada?“ -„E nećeš vjerovati, ali doslovno kao da imam fotografsko pamćenje. Nekad sam znao otići pa otvarati kutije samo da ih malo pogledam i da osvježim memoriju, no moram priznati s vremenom se pomalo i gubim, ne ide više kao prije“, odgovorio je kroz smijeh.

Nastavio je opisivati svoj sistem, sortiranje s natpisima na kutijama, 500-ak njemu dražih primjeraka je izloženo u studiju, a problem je nedostatak prostora za ostale koji su upakirani u kutije. „Kroz neko vrijeme planiram napraviti svoju izložbenu sobu gdje će biti moji modeli i instrumenti budući da volim i svirati. Znaš, ja sam ti stara škola Rock ‘n’ rolla i to će biti moje svetište, jer što vrijedi imati to sve ako nitko ne može vidjeti, znaš one fore „što nije bilo na Facebooku nije se ni dogodilo...“, a pojasnio mi je i zašto ima neotpakiranih modela, naime radi zaštite od prašine pa ne mora baš sve čistiti i glancati i tako prakticira već dvije godine, a kada želi odmoriti živce i opustiti se, na red uhvati neke koje može prepravljati i restaurirati.

„Super Treasure Hunt“ modeli
„Kao kolekcionar moram napomenuti da tu postoje i ozbiljni iznosi za određene posebne modele – „Super Treasure Hunt“ modele ubačene s običnim Mainline modelima koje možete pronaći u Tediju, Pepcu, Mulleru itd. Ukoliko vidite tu STH oznaku, to znači da imaju bolju boju, gumene kotače, finije detalje i njima je veća vrijednost. Primjerice ukoliko ga slučajno nađete u trgovini po trenutnoj cijeni od 2.50 eura u preprodaji on vrijedi od 50 do čak i više od 100 eura. Osim ovih ekstremno rijetkih primjeraka, mnogi Redline autići (proizvedeni između 1968. i 1977. godine, koji imaju crvenu crtu na rubu kotača) također su vrlo traženi među kolekcionarima“, prepričao je u jednom dahu.

No Nelle je napomenuo kako se nikad nije bavio preprodajom. Ili se s nekim zamijenio za neki drugi model ili ih je poklanjao prijateljima. „Spomenut ću svog prijatelja i strastvenog bajkera Senada Hurmića kojemu sam nabavio par modela Harley-Davidsona i još nekih auteka, a isto tako i on mene iznenadi i donese neke modele, mada je meni teško kupiti nešto što već nemam, ali znam da je od srca i bude mi drago ubaciti ga u svoju kolekciju.“

Kako bih približio nama laicima o kakvim se maksimalnim razinama radi u ovom svijetu igračaka za odrasle, a da nisu iz sex shopa, istražio sam koji su to najrjeđi primjerci autića i koje su im najveće vrijednosti. Svakom ozbiljnom odraslom kolekcionaru poznat je Hot Wheels Red Line Club - ekskluzivna, pretplatnička zajednica pokrenuta 2002. godine unutar portala HotWheelsCollectors.com. Ovaj klub okuplja kolekcionare modela koje je nemoguće kupiti u običnim trgovinama, a iznosi dosežu i do više od 300 eura za jedan autić, no to je sitnica u usporedbi s apsolutno najskupljim Hot Wheels autićem na svijetu koji ni nije Red Line Club model, već prototip iz 1969. godine - Pink, Rear-Loading Volkswagen Beach Bomb. Ovaj prototip, od kojih postoje samo dva poznata primjerka, u vlasništvu je kolekcionara Brucea Pascala, a njegova vrijednost se procjenjuje na preko 175.000 američkih dolara. Nikada nije bio namijenjen za masovnu proizvodnju ili prodaju unutar kluba, što ga čini najrjeđim i najvrjednijim Hot Wheels predmetom uopće.

„Ovo mislim da zna svaki ozbiljniji kolekcionar, a ako ne zna, onda još nije zagorio kao ja (smijeh). Postoji isto tako i godišnji sajam “Festival autića Zagreb“ na koji dolaze razni izlagači. Nažalost, nisam mogao ići na prošli, ali mi je moj prijatelj Marijan Lukić donio majicu sa sajma što me baš razveselilo i ovim putem se i njemu još jednom zahvaljujem, hvala Luky! I sad da dalje ne nabrajam, ima tu još podosta prijatelja koji su mi donirali autiće i svima im hvala od srca, zaista me to razveseli kao malo dijete“, rekao je razdragano.

Smijeh se nastavio i po sljedećem pitanju kako njegova obitelj gleda na 5000 malih „ukućana“. „A joj junače, moram se prvo osvrnuti na starijeg sina srednjoškolca. Sada najviše volim čuti kada pred nekim priča kako je pokupio humor na tatu pa me sprda „e moj tata kupuje autiće i igra se s njima...i viče brrmm brrrmmm...to je moj sin Leo (smijeh).

Moje drugo dvoje djece, moji blizanci Mateo i Elena, oni sada imaju 8 godina i Mateo ima svoje autiće s kojima se igra i zna da koje ja sebi kupim, to je tatina kolekcija. Elena je mala umjetnica i voli slikati, a moja draga supruga Nikolina zaista podržava moj hobi i sama mi uzme nekada nešto, a to mi je jedino ajmo reći što volim i što mi služi kao omiljeni ispušni ventil, baš guštam u tome. Naravno, znalo se događati nekada da malo pretjeram s kupnjama pa moram stati na loptu, ali eto to je na nekoj granici ovisnosti i svi mi nešto volimo jako. Supruga je velika kreativka, voli izrađivati svakakve ukrase, pogotovo u blagdanskim danima, ekspert je u tome i zaista ima zlatne ruke, a meni bi eto najviše bilo drago kada bi netko nastavio ovaj moj hobi“, poručio je.

Ovaj svestrani čovjek mogao je vrlo lako utrostručiti gabarite ove priče o svom hobiju, naše dvije stranice reportaže u novinama premale su i za autiće, a kamoli za proširenje priče na ostale aktivnosti kojima se bavi i sposobnosti kojima raspolaže. Po mojoj slobodnoj procjeni, neki od razloga tomu su i onaj dio da je old school iliti stara škola, da funkcionira i okružen je dobrim prijateljima sličnima sebi. Pored onih klasičnih priča „upao u loše društvo“, ovo nije jedna od takvih, i u to ime, živjeli! 

PIŠE: Pakrački list

22. ožujka 2026

809

Detalj s revera proljetne odore, mala metalna oznaka na vijak, Simfonijskog orkestra OSRH

O vojnoj glazbi već smo dijelom pisali u tekstu o Trenkovim pandurima, jednoj od prvih postrojbi u Europi koja je u svom sastavu imala organiziranu vojnu glazbu. U ovom broju Pakračkog lista osvrnut ćemo se na glazbu koja nas je pratila početkom i tijekom Domovinskog rata – od pjesme Mojoj majci grupe Prljavo kazalište do brojnih hrvatskih budnica izvučenih iz „prašnjavih kutija“ nekih prošlih vremena.

Proljetna odora Simfonijskog orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske iz vremena Domovinskog rata

U muzejskoj Zbirci audio i video materijala Muzeja vojne i ratne povijesti čuva se velik broj audiokazeta, gramofonskih ploča i CD-ova vezanih uz glazbu Domovinskog rata i ranijih razdoblja. Dio te građe posjetitelji redovito mogu vidjeti u muzejskim vitrinama, a riječ je o dragocjenim svjedocima jednog vremena – vremenu neizvjesnosti, zajedništva i snažnog domoljubnog naboja.

Audio kazeta iz vremena Domovinskog rata glazbenika Ive Fabijana, koja je objavljena u produkciji Croatia Recordsa u Zagrebu. Na kazeti se nalazi deset pjesama, svih deset domoljubnog karaktera a možda najpoznatija od svih je ova naslovna " Kreni gardo "

Od samog osnutka Muzej vojne i ratne povijesti gaji izvrsnu suradnju i s Klapom Hrvatske ratne mornarice Sveti Juraj, čiji su nastupi i djelovanje snažno pridonijeli očuvanju i promicanju domoljubne pjesme. Posebno smo ponosni što se u našem muzeju može vidjeti i izložena odora s njihova prvog nastupa u Lourdes-u 2001. godine. Ova vrijedna uspomena osobno je darovana muzeju od strane gospodina Marka Bralića, voditelja klape, na čemu mu i ovim putem zahvaljujemo. Time je dodatno potvrđena povezanost glazbe, identiteta i čuvanja povijesne baštine. Vojna glazba oduvijek je imala važnu ulogu u ratovima – ne samo kao oblik razonode, već ponajprije kao sredstvo podizanja morala, jačanja zajedništva i oblikovanja identiteta. Ona je hrabrila vojnike, povezivala ljude u teškim trenucima te slala snažne poruke otpora, odlučnosti i nade. Po svojoj namjeni i sadržaju razlikujemo budnice (pjesme za buđenje i podizanje duha), marševe (ritmične skladbe za koračanje), domoljubne pjesme te službene himne.

Neki od CD nosača zvuka koji se nalaze u fonoteci Muzeja vojne i ratne povijesti, poklon Samostalne službe za odnose s javnošću i izdavaštvo MORH-a

U „moru“ poznatih pjesama s početka 1990-ih posebno mjesto zauzima Moja domovina, zajednički projekt brojnih hrvatskih glazbenika okupljenih pod imenom Hrvatski Band Aid. Pjesma je postala simbol zajedništva i potpore braniteljima, ali i svim građanima koji su, izravno ili neizravno, sudjelovali u obrani domovine. Zanimljivo je kako je upravo ta skladba i danas gotovo nezaobilazna na sportskim natjecanjima hrvatskih reprezentacija, gdje se doživljava kao svojevrsna neslužbena himna zajedništva.

Uz nju, važno je spomenuti i pjesme Mojoj majci, Bojna Čavoglave, Stop the War in Croatia, Vukovar Vukovar te Ne dirajte mi ravnicu, kao i mnoge druge koje su obilježile ratne godine. Svaka od njih nosila je posebnu emociju i poruku, a zajedno čine vrijedan dio naše novije povijesti.

Audio kazeta jednog od najpoznatijih izvođača iz vremena Domovinskog rata, tragično preminulog Tomislava Ivčića, s njegovom snažnom i međunarodno prepoznatljivom pjesmom „Stop The War in Croatia“, nastalom 1991. godine, u jeku agresije na Republiku Hrvatsku. Pjesmu je izveo samostalno te je snimio na engleskom jeziku kako bi apel za zaustavljanje razaranja i stradanja hrvatskih građana dopro do međunarodne javnosti. U vremenu kada su razaranja i ljudske žrtve bili svakodnevica, glazba je postala jedno od sredstava borbe za istinu, priznanje i solidarnost. Kao istaknuti glazbenik i javna osoba, Ivčić je iskoristio svoj ugled i popularnost kako bi kroz umjetnost poslao snažnu poruku mira. Pjesma je ubrzo postala simbol otpora, nade i zajedništva, ali i vrijedan dokument vremena koji svjedoči o ulozi kulturnog stvaralaštva u obrani i stvaranju hrvatske države. Ova kazeta danas predstavlja značajan muzejski predmet – podsjetnik na razdoblje kada su i glazbenici svojim glasom i djelovanjem sudjelovali u obrani dostojanstva i slobode Hrvatske. Kazeta je dar Karla Dujmića iz Vinkovaca.

 Audio kazeta glazbenika Đuke Čaića pod nazivom " Hrvatine " koja je objavljena u izdanju izdavačke kuće Orfej HRT-a

Mnogo je pjesama koje bi još trebalo istaknuti i sigurno će uvijek ostati neka koju nismo spomenuli. Upravo zato važno je sustavno prikupljati i čuvati ovu građu – kao trajni spomen na vrijeme stvaranja hrvatske države, ali i kao podsjetnik budućim naraštajima na snagu glazbe u najtežim trenucima naše povijesti. Pozivamo vas stoga da, ukoliko u svojim domovima čuvate audiokazete, ploče, CD-ove ili druge materijale vezane uz vojnu i domoljubnu glazbu, razmislite o njihovom darovanju Muzeju vojne i ratne povijesti. Ako vam više nisu potrebni, nemojte ih odbaciti – povjerite ih nama na trajno čuvanje, kako bismo zajedno sačuvali i ovaj vrijedan dio naše povijesne i kulturne baštine.

Piše: Mario Tušek, voditelj Muzeja vojne i ratne povijesti

Singl gramofonska ploča " Lijepa naša domovino" na čijoj se naslovnici nalazi poznata slika Otona Ivekovića " Dolazak Hrvata na more" Za MVRP poklonio Dragan Blažević iz Pakraca

Gramofonska ploča ( LP ) koja je objavljena u izdanju Croatia Recordsa. Na ploči se nalaze objavljene tri pjesme: Pjesma Tigrova, Himna marinaca i Pjesma Tigrova ( instrumental ). Aranžman pjesama potpisuje Nikša Bratoš, a izvođači su Jura Stublić, Vladimir Koćiš – Zec i grupa Neki to vole vruće. Produkciju potpisuju Tutić / Bratoš a album je snimljen u studiju Rococo u Zagrebu. Glavni i odgovorni urednik albuma, bio je Siniša Škarica.