- PIŠE: Suzana Bartolić
- 1536
Razgovor s Davorom Lepkom, ponovno izabranim predsjednikom Udruženja obrtnika Pakraca i Lipika, donosi nam pogled na trenutno stanje obrtništva, izazove s kojima se mladi obrtnici susreću te njegove želje za novi mandat. Naglašava potrebu za snažnijim povezivanjem obrtnika, razvojem Udruženja i promocijom kroz Grahfest.
Nakon nekoliko godina ponovno ste na čelu Udruženja obrtnika Pakraca i Lipika. Što vas je motiviralo na povratak?
Od 2015. do 2022. godine bili smo dosta aktivni i smatrao sam da je vrijeme da netko drugi preuzme Udruženje. Međutim, nakon četiri godine imao sam osjećaj da smo se pomalo pogubili i da je posao koji je započet 2015. ostao nedovršen. Danas imamo svoju zgradu i prostor u kojem se možemo okupljati, a nekako smo se najmanje tamo nalazili. Smatram da nije smisao da se djelovanje obrtnika svede samo na Grahfest. Grahfest je naš autohtoni doprinos gradu, ali Udruženje obrtnika mora biti puno više od toga – mjesto gdje obrtnici mogu doći, razgovarati, dobiti informaciju, pomoć i povezati se međusobno.
Kako gledate na današnje stanje obrtništva?
Kada sam počeo mandat 2015. godine, imali smo oko 140 obrta, a danas smo na oko 280. To je vrlo dobra slika i pokazuje da se obrtništvo razvija. Naravno, tome su pridonijele i poticajne mjere Grada i države, od poticanja majstorskih zanimanja i edukacije do naukovanja i potpora za pokretanje poslovanja. Tu su različite mjere usmjerene na poticanje majstorskih zanimanja, ulaganje u edukaciju, majstorske ispite, naukovanje i poticanje mladih da se odluče za obrtništvo.
Mislim da je dobro što se danas puno bolje ulaže u nove obrtnike i što se ljude motivira da rade legalno te da se vrate iz inozemstva i pokrenu vlastiti obrt. Ako netko zna raditi svoj posao, zašto ne bi iskoristio poticaj i otvorio vlastiti obrt?
Od obrta se danas može živjeti. Posebno je velika potražnja za kvalitetnim majstorima – keramičarima, soboslikarima, monterima suhe gradnje i sličnim zanimanjima. Za dobre majstore često se čeka i po nekoliko mjeseci. Tržište vrlo brzo pokaže tko radi kvalitetno.
Nedostatak radne snage i dalje je jedan od najvećih problema. Jesu li se mladi ipak počeli više okretati obrtništvu?
Problem radne snage i dalje je izražen, ali vidim da se i sve više mladih okreće majstorskim zanimanjima. Posebno je dobro kada postoji obiteljski obrt koji mladoj osobi može ponuditi priliku. Kod mene je, primjerice, kći završila jezičnu gimnaziju, ali se kasnije prebacila u frizersku školu i dodatno se educirala. Danas radi ovdje u frizerskom salonu. Međutim, mladima ne treba nametati što će raditi. Treba ih slušati i dati im mogućnost da sami odluče.
Zato odlazimo u osnovne škole i učenicima predstavljamo različita obrtnička zanimanja. Mislim da je važno da djeca već u toj dobi vide da obrt nije nikakva „rezervna opcija“, nego posao od kojeg se može dobro živjeti.
I sam sam svojevremeno tako odabrao svoje zanimanje gledajući stričevu djecu koji su uvijek imali bolje igračke. To mi je bio glavni motiv, zato sam i odabrao u osmom razredu što ću završiti. Zato mislim da mladima treba pokazati konkretan život – da vide što mogu postići svojim znanjem i radom.
Imate li danas dobar primjer zanimanja za koje u Pakracu postoji potražnja, a nema dovoljno školovanih ljudi?
Problem se vidi i kod zidara. Imam osjećaj da Hrvati sve manje žele raditi kao zidari. Kao da se ljudi više okreću nekim, uvjetno rečeno, „boljim“ zanimanjima, poput keramičara, soboslikara ili montera suhe gradnje, dok je za zidare sve teže pronaći radnu snagu.
Zbog toga vlasnici građevinskih obrta sve češće traže radnike u inozemstvu, primjerice u Egiptu, Indiji, Nepalu i drugim zemljama. Međutim, cijene njihovog rada zbog toga nisu nužno manje plaćene. Imam dojam da je problem jednostavno u tome što domaći ljudi više ne žele raditi određene poslove.
Koji se sve majstorski ispiti mogu položiti u našem Udruženju?
Majstorski ispiti organiziraju se na razini područne obrtničke komore. Kandidati se prijavljuju područnoj komori jer se svako zanimanje može se polagati na više lokacija. Ako se određeni majstorski ispit ne organizira u našoj područnoj komori, kandidata se uputi u najbližu komoru u kojoj se taj ispit održava dok se skupi dovoljno kandidata.
Primjerice, znam da se za neka zanimanja, poput zavarivača i vodoinstalatera, odlazilo u Bjelovar, dok se neki ispiti održavaju u Požegi. Sve informacije o tome mogu se provjeriti na stranicama Hrvatske obrtničke komore. Mi kao udruženje možemo pomoći tako da obrtnicima damo informacije i savjete o tome koja je dokumentacija potrebna, gdje se trebaju prijaviti te kako cijeli postupak izgleda.
Koliko novim obrtnicima može pomoći Udruženje?
Mislim da je najvažnije da u Udruženju postoji osoba kojoj se obrtnici mogu obratiti. Posebno je to važno ljudima koji tek otvaraju obrt. Oni često ne znaju kome se trebaju obratiti pa hodaju od vrata do vrata. Zato nam je važna tajnica Brigita, koja radi na pola radnog vremena. Ona provjerava informacije, usmjerava ljude i pomaže im pronaći rješenje. Ponekad se problem može riješiti na prvom koraku, ali ako čovjeku samo kažete „nedostaje vam papir, idite tamo“, on zna izgubiti pola dana obilazeći institucije.
Zato mislim da je Brigita jako dobra za tu ulogu. Ona je u mirovini, ali smo je prijavili na pola radnog vremena. Ima volje i energije, jako je angažirana i vidi se da joj je stalo pomoći ljudima. Pritom nije važno samo administrativno znanje – mislim da i pristup, strpljenje i ljudski kontakt puno znače.
Cilj nam je, ako broj obrtnika bude rastao, povećati i njezine radne sate. Svakom budućem predsjedniku bilo bi lakše kada bi imao osobu koja može preuzeti dio svakodnevnog posla.
Mi smo se godinama intenzivno angažirali. Čovjek može u četiri, pet ili osam godina dati puno sebe, ali ne može sve počivati na nekoliko pojedinaca. Ako već volontiram i prihvatio sam funkciju, želim je opravdati, ali ne želim da se čovjek zbog toga iscrpi.
Što ćete napraviti s Obrtničkim domom u ulici kralja Tomislava?
Obrtnički dom sve se više stavlja u funkciju. Imamo uređenu salu za oko 60 ljudi, a na katu smo otvorili još oko 200 kvadrata prostora. Još nismo odlučili namjenu tog prostora, ali on može biti odličan za možda neku salu za edukacije, sastanke ili neku drugu namjenu.
Važno mi je da imamo svoj prostor. Tko zna, možda će u budućnosti doći netko s više energije i novih ideja i iskoristiti ga na način na koji mi danas još nismo ni pomislili.
Mislite li da se pakrački obrtnici dovoljno razvijaju?
Mislim da se obrtnici ponekad boje previše istaknuti. Ako prerasteš određenu sredinu, uvijek se nađe netko tko će te pokušati vratiti korak natrag. Zato se nekad ljudima čini sigurnije biti „prvi u selu“ nego pokušati napraviti nešto više i izaći iz lokalnih okvira. Međutim, mislim da upravo tu trebamo mijenjati način razmišljanja i poticati ljude da se razvijaju.
A treba se razvijati. Ako imaš kvalitetu, trebaš ulagati u znanje, opremu i ljude. Poticaji su danas dobri, ali ne smiju postati sami sebi svrha. Na kraju moraš nešto i zaraditi da bi mogao nastaviti ulagati. Važno je i da se obrtnici međusobno povezuju. Mala smo sredina i to je naša prednost jer informacije brzo kolaju. Svaki obrtnik zna nešto što drugi možda ne zna. Kada sjednemo, razgovaramo i podijelimo iskustva, svi možemo imati koristi.
Grahfest je postao nadaleko prepoznatljiv. Što vam to donosi?
Grahfest je naš veliki doprinos gradu. Na njemu se priprema oko 120 kotlića graha, ali ne rade samo oni koji kuhaju. Rade restorani, kafići, pizzerije, iznajmljivači i drugi, a ljudi dolaze u grad i troše, razvija se turizam. Isto je s našim odlascima na manifestacije po Hrvatskoj. Gotovo svaki vikend smo negdje i ovo nam je već četvrta ili peta godina da gotovo cijelu godinu sudjelujemo na raznim manifestacijama.
Nekada ti se možda ni ne ide i bude ti prenaporno, ali kada dođeš i vidiš koliko je ljudi tamo, na kraju ti bude drago.
Na tim događanjima upoznajemo ljude, razmjenjujemo iskustva i upoznajemo različite krajeve Hrvatske. Oni nam potom dolaze na Grahfest i predstavljaju svoje krajeve kroz raznolika jela – od ribe, tune, žaba i jegulja do čobanca i drugih tradicionalnih specijaliteta. Očekujemo ponovno dolazak između 25 i 30 udruženja i komora iz cijele Hrvatske. To je ujedno i odlična promocija našeg grada. Što se tiče ovogodišnjeg Grahfesta, dosadašnji dvostruki pobjednici „Quercus“ i „Quercusice“ neće se natjecati, nego će kuhati izvan konkurencije i svoj grah podijeliti posjetiteljima jer dečki očito stvarno znaju skuhati jako dobar grah. Razmišljamo i da ih uključimo u ocjenjivanje. Važno je da natjecanje, kao i do sada, bude potpuno transparentno, ako dvije ekipe imaju isti broj bodova, mora postojati unaprijed definiran kriterij što se dalje ocjenjuje. Ocjenjivači ne znaju čiji uzorak isprobavaju jer se koriste šifre tako se uklanja mogućnost bilo kakve manipulacije.
- Foto: Lepka je 2022. dobio priznanje HOK-a "Zlatne ruke"
Dobili ste priznanje „Zlatne ruke“. Postoji li ipak nešto što biste izdvojili kao svoj neuspjeh?
Ako moram izdvojiti jedan, onda je to možda činjenica da nisam postao predsjednik područne komore. Nakon toliko godina rada u obrtništvu nekako je bilo logično očekivati i tu stepenicu dalje. Ako i to možemo nazvati neuspjehom, ali istovremeno mislim da je to više njihov neuspjeh. S druge strane, možda je to i bio poticaj da ne moram nužno ići stepenicu više. Meni su važniji ljudi ovdje, u Pakracu i Lipiku.
Najveće bogatstvo je kada sjednemo zajedno i podijelimo informacije. Mala smo sredina i ako netko ima problem, primjerice s inspekcijom ili nekim postupkom, često vrlo brzo možemo saznati tko je imao sličnu situaciju i kako ju je riješio.
Ako za četiri godine ponovno sjednemo na razgovor, po čemu želite da vas obrtnici pamte?
Iskreno, mislim da sam svoje već odradio. Prije četiri godine imao sam oproštaj i nisam uopće razmišljao da se ponovno kandidiram. Smatrao sam da ima dovoljno kvalitetnih obrtnika koji mogu preuzeti funkciju, ali kroz razgovore s njima shvatio sam da nisu svi spremni ponovno se aktivirati. Da nisam dobio podršku nekoliko istaknutih obrtnika, vjerojatno se ne bih ni ja kandidirao.
Nakon osam godina rada čovjek se zapita što je smisao svega ako se ono što je stvarano jednostavno ostavi. Ne kažem da bi se Udruženje raspalo, ali nije ni smisao da se sve svede na nekoliko pojedinaca koji stalno nose najveći dio posla. Grahfest je naš doprinos gradu, ali Udruženje nije Grahfest. Udruženje mora biti na usluzi obrtnicima – mjesto gdje mogu dobiti informaciju, pomoć, povezati se s drugim obrtnicima i zajedno rješavati probleme. U tome vidim pravi smisao Udruženja i ono što želim ostaviti iza sebe.
- PIŠE: Mario Barać
- 803
Auto centar AC Lalić (autopraonica) iz Kutine jubilarni je 10.000-i pratitelj Pakračkog lista na našem Facebook profilu i odlučili smo nagraditi ih godišnjom besplatnom pretplatom na naše novine, besplatnim promo člankom i mjesec dana besplatne reklame putem bannera na našem portalu!
Naš Facebook profil zapratili su u subotu 19. rujna oko 21 sat.
Pakrački list je ovih dana u znaku broja 10.000 i zato što smo nedavno objavili jubilarni 10.000 članak na našem portalu. Bila je to NAJAVA vikenda na Omanovcu koja je objavljena 25. kolovoza. Prvi tekst na našem portalu OBJAVLJEN je 26. veljače 2016. godine. Od tada je prošlo točno 3.860 dana, odnosno 10 godina, 6 mjeseci i 26 dana. U tom periodu objavili smo 10.083 članka računajući i ovaj što znači da smo prosječno dnevno objavljivali 2,61 članak.
U proteklih više od 10 i pol godina na našem portalu pisali su Darko Baronica i Duško Kliček koji nažalost više nisu među nama, zatim Dinko Kliček, Silvija Feltrin, Tena Skalnik, Franjo Delač te naša aktualna, tročlana Redakcija Suzana Bartolić, Domagoj Ajman i Mario Barać.
- PIŠE: Pakrački list
- 34
Pri spomenu naziva Topusko prva su asocijacija Top terme Topusko. Nalaze se 75 km. prema jugu od Zagreba. Nekako između Siska, Petrinje, Karlovca te Zrinske i Petrove gore. Lijepa vožnjica kroz zeleni pokupski kraj i Banovinu kojoj se često vraćam u svojim obilascima.
Toplina skorog ljeta miluje me kroz poluotvoreni vizir kacige. Uživaju se lokalni mirisi prirode, a oči miluju okolinu. Tu i tamo pokosim nekog kukca koji ostavlje fleke na kacigi. Razvoju naselja poznatog iz bakarnog doba pogodovali su izvori termalne vode i nalazište ruda. U popularnom narodskom nazivlju ove kupke poznate su kao «blatne kupke» ili crijetne, tresetne kupke. Takve postoje još samo u Češkoj. Ostaci su tercijarne vulkanske erupcije od prije 50-ak milijuna godina. Geološki još i danas potpuno nerazjašnjen znanstveni fenomen. Poseban razvoj naselje doživljava u doba dominacije Rimljana za koje se zna kako su voljeli, uživali, cijenili i razvijali kupke. Hedonisti! Gradeći moderne kupke nailazilo se na ostatke starih rimskih zidina, cjevovoda, novčića, jantarnih predmeta, keramike te raznih klesanih natpisa. Pretpostavlja se iz Augostinova doba. Gradić nudi bogate sadržaje i izvan svoga lječilišnog dijela. Oni su mi cilj obilaska.
Na samo dvjestotinjak metara od lječilišta obišao sam prvo park/perivoj Opatovina sa poznatim gotičkim portalom visokim 23m. Šetnja parkom nudi prigodu fotkanja mnogih različitih vretenaca koji plešu svoju koreografiju iznad malog jezerca. Dugi niz godina portal stoji opasan i zarobljen ružnim skelama radi obnove koja sporo traje. Kompleks cistercitske opatije u Topuskom nekada je okruživao obrambeni jarak vidljiv i u današnje vrijeme. Samostan i crkva izgrađeni su kao zadužbina Andrije II. tijekom 13. st. (1205.-1282.).
Zainteresirao sam se za priče o tragovima bana Jelačića na ovom prostoru. Osim moje malenkosti postoje i još neke “manje” poznate osobe koje su posjećivale Topusko: kralj Franjo II., zapovjednik I. banske pukovnije u Glini spomenuti kasniji ban Josip Jelačić, Petar Preradović, Vuk Stefanović Karadžić, Ivana Brlić-Mažuranić, Vladimir Nazor, Josip Broz Tito. Zatim nadbiskup Franjo Kuharić, plemeniti Draškovići, predsjednik Stipe Mesić tijekom svog mandata i još neki.
Vratio sam se na ulaz u gradić i krenuo ga obilaziti sa druge strane lječilišta. Zastao sam ispred stepenica koje vode do nekakvog paviljona. Nisam našao podatke o gradnji i povijesti istih. Za fotku s mobitelom dovoljno. Nikada mi se nije dogodilo da odem na vožnju sa praznom baterijom fotića! Ovaj put jesam! Preko puta su razrušeni objekti ostavštine Jelačića. Sofijina kupka i Banovska palača! Banovska palača ili Banski stan bila je tada nova katna zgrada u bistrim kupkama izgrađena između stana upravitelja i kupališnih sadržaja. Projekt je vjerojatno radio poznati zagrebački arhitekt Bartol Feldbinger. Jedan dio zgrade uređen je za potrebe zapovjednika pukovnije. Ovdje je odsjedao zapovjednik Jelačić tijekom službenih boravaka u Topuskom, ali i kada je ban dolazio na liječenje s banicom Sofijom 1853. godine. No tužna činjenica jest njihovo postupno i potpuno devastiranje, do temelja kako se kaže. Objekti su razrušeni tijekom drugog svjetskog rata i poraća.
Parkiram potom i zastajem ispod Nikolina brda! Brdo je visine 184 metra, sa pokrovom bjelogoričnog i crnogoričnog drveća. Dom razne flore i „sitne” faune. Vrlo je vjerojatno da je ime dobilo po nekadašnjoj katoličkoj crkvi sv. Nikole, koja se prvi put spominje 1334. godine. Na njemu i oko njega uređena je lijepa kružna šetnica.
Posebno su uočljivi i značajni u bližoj okolini razmješteni razni kameni zavjetni žrtvenici posvećeni rimskim božanstvima: Jupiteru, zatim božanskom paru Vidasu i Thiani, bogu šuma Silvanu i dr. Tamo ispod Nikolina brda uočio sam putokaz ka Benkovu vrelu i raspelu u Hrvatskom Selu. Selo sa tristotinjak duša; 99% hrvatskog stanovništva. Zanimljivo je kako se toponim piše sa velikim slovom S. Hrvatsko Selo! Od crkve u Topuskom prema Selu vodi cesta također zanimljiva naziva: Đon! Ima još jedna zanimljivost; Hrvatsko Selo bilo je otok jezične kajkavske ikavštine u moru štokavštine. Vjeruje se da je većina stanovnika Hrvatskog Sela doselila oko 1700. godine s područja Turopolja i Vukomeričkih gorica, ali su se doseljavali i Uskoci-Hrvati iz Bosne.
... kamo vodi druga cesta izvan grada? Pođoh i tamo istražiti te se uputih prema Staro selo Topusko. U s. Velika Vranovina opazih odmah nakon mosta natpis; Izletište Jelačić Vrelo. Žmigavac lijevi i malom zavojitom cestom nakon cca kilometar nađoh lokaciju vrela izgrađenog krajem 19. stoljeća.
Zapovjednik Glinske pukovnije, Josip Jelačić, znao je satima uživati u hladovini vrela uz šum bistre, izuzetno hladne vode. Zbog njegovih čestih posjeta, lokalno stanovništvo ovaj izvor prozvalo je Jelačićevo vrelo i naziv se zadržao sve do sada. Danas je ukrašeno raspelom i povijesnim Hrvatskim grbom.
Dalo bi se još tipkati opisujući sve što je moje oko vidjelo i objektiv fotića zabilježio. Za sretan povratak doma, mir, zdravlje i spokoj žiteljima Banovine i svojim bližnjima pomolio sam se ispred zatvorene župne crkve Pohoda Blažene Djevice Marije. Tijekom veliko srpske agresije do temelja je razrušena 24.09.1991. Nakon oslobođenja izgrađena je identična na istom mjestu. Neka Vam je: Mir i dobro!
PROVOZAO SE, FOTKAO I TIPKAO: MARIJAN LUKIĆ LUKY
- PIŠE: Pakrački list
- 1656
Šljive, šljivici, ali i šljivovica neizostavan su dio povijesti života slavonskog prostora. Šljiva je ovdje oduvijek bila mnogo više od obične voćke – bila je dio kuće i gospodarstva, izvor prihoda, sastavni dio svakodnevice, ali i važan dio običaja i tradicije. Tako je bilo i na pakračkom području.
Prema dosadašnjim istraživanjima tradicionalnih slavonskih sorti, uzgoj šljiva na prostoru Slavonije ima vrlo dugu tradiciju. Navodi se da su još Rimljani u 3. i 4. stoljeću podizali šljivike uz Savu i Dravu. Kroz stoljeća su stanovnici ovog prostora odabirom i razmnožavanjem najboljih stabala stvarali lokalne sorte prilagođene slavonskom tlu i klimi.
Koliko je šljiva već u 18. stoljeću bila važna za Slavoniju, slikovito svjedoči putopis Friedricha Wilhelma von Taubea. Putujući Slavonijom i Srijemom 1777. i 1778. godine, bilježi kako stanovnici vrlo marljivo sade bijele i plave šljive te kako se prostrani, ograđeni šljivici mogu vidjeti gotovo posvuda. Razlog toj „neobičnoj marljivosti“ pronalazi u tome što se od šljiva pekla rakija – šljivovica, tada omiljeno piće stanovništva. Kao i puno toga u Pakracu i priča o razvoju šljivarstva vezana je uz obitelj Jankovića daruvarskih. Godine 1760. pakračko vlastelinstvo; kao jedno od najvećih u Slavoniji, prelazi u vlasništvo ove obitelji. U njihovom gospodarskom kompleksu, poznatom kao majur, nalazile su se brojne gospodarske građevine, među kojima i pecare za rakiju i šljivovicu. Obitelj Janković imala je i veliki vlastelinski šljivik na Praulji.
Prema povijesnom opisu, u njemu je bilo čak 14.000 pravilno posađenih stabala na 30 jutara zemlje. Stabla su bila posađena u geometrijskom rasporedu, tzv. quincunx, koji je šljiviku davao gotovo umjetnički izgled. Pretpostavlja se da je nastao za vrijeme grofa Ivana Jankovića. Šljive iz velikih nasada nisu služile samo za vlastite potrebe. Prodavale su se svježe i sušene, prerađivale u pekmez, ali i prerađivale u rakiju. Šljivovica se skladištila i čuvala i u Spahijskom podrumu, koji je bio dio vlastelinskog gospodarskog kompleksa i služio je za skladištenje različitih proizvoda sa pakračkog vlastelinstva. Koliko je proizvodnja šljivovice bila značajna za Pakrac sredinom 19. stoljeća, pokazuju podaci koje nam donosi povjesničar Igor Karaman. On navodi kako su se godine 1857. na području Pakraca nalazile četiri obrtne te oko 850 kućnih pecara. U njima je utrošeno oko 15.500 centi šljiva, a proizvedeno približno 1.600 akova šljivovice, odnosno oko 90.500 litara.
Ta je količina predstavljala oko 30 posto ukupne proizvodnje šljivovice u tada obuhvaćenim kotarima Pakrac, Požega i Kutjevo. Šljivovica nije bila samo kućni proizvod nego i važna trgovačka roba. Razvojem prometnih veza njezin se plasman dodatno povećavao, a nakon otvorenja željeznice u Pakracu 1885. godine mogućnosti trgovine i otpreme poljoprivrednih proizvoda postale su još veće. Početkom 20. stoljeća šljiva se u dijelovima gornje Slavonije opisuje kao „naša glavna voćka“. Šljivarstvo je tako postalo ozbiljna gospodarska djelatnost. U prvoj polovici 20. stoljeća David Pick, jedan od najznačajnijih industrijalaca ovog područja, imao je vlastitu pecaru u kojoj je prerađivao voće i proizvodio rakiju za tržište. Prema sačuvanim pričama, seljaci su u kolima znali čekati u dugim kolonama pred pecarom kako bi predali svoje šljive na preradu.
- Foto: Pecara voća i rakije Davida Picka Pakrac, Muzej grada Pakraca
Kroz stoljeća su stanovnici Slavonije pažljivim odabirom najboljih stabala stvarali i čuvali tradicionalne sorte. Među šljivama koje su se ovdje najčešće uzgajale bile su bistrica, požegača, bjelica i brdaklija. U istraživanju autohtonih hrvatskih sorti šljive na području Prekopakre zabilježena je debeljara, dok je kod brdaklije upravo u Prekopakri izmjerena vrlo visoka vrijednost topljive suhe tvari od 21,96 °Brixa. Takvi podaci potvrđuju koliko je lokalno područje zanimljivo za uzgoj i očuvanje različitih tradicionalnih sorata. Tradicionalni šljivici tijekom 20. stoljeća doživjeli su velike promjene. Šarka šljive, virusna bolest posebno je teško pogodila stare sorte, među kojima i bistricu, promjene u poljoprivredi i nestajanje tradicionalnih gospodarstava doveli su do toga da je starih šljivika danas manje nego nekada. Ipak, šljiva nije nestala iz slavonskog krajolika.
I danas raste u dvorištima, voćnjacima i manjim gospodarstvima; njezini se plodovi beru, a od njih se najčešće kuhaju pekmezi i naravno peče se rakija. Od velikih vlastelinskih šljivika do malih seoskih voćnjaka, šljiva je ostala duboko upisana u povijest Pakraca i Slavonije te postala neizostavan dio našeg krajolika, gospodarstva ali i našeg pamćenja i identiteta.
Piše: Jelena Hihlik, ravnateljica Muzeja grada Pakraca
- PIŠE: Mario Barać
- 973
Ovog ljeta, točnije 22. kolovoza imao sam prilike moderirati panel raspravu „Kilometri koji ostaju – priče moto putnika“ koja je u Daruvaru održana u sklopu 2. Bike Show Expoa. Sudionici panela su bili motoputopisci iz Hrvatske, BiH i Srbije koji su sa posjetiteljima dijelili iskustva i događaje sa svojih moto avantura sa svih kontinenata. Jedna situacija odnosno jedan njihov odgovor me jako iznenadio i natjerao na razmišljanje. Kad sam im postavio pitanje koji je najgostoljubiviji narod na koji su našli na svim svojim putovanjima, jednoglasno su odgovorili Iranci. Kažu da njihova gostoljubivost čak ponekad graniči s nelagodom. Bez obzira što su ovi bikeri u njihovoj zemlji bili potpuni stranci, nudili su im hranu, piće, osvježenje, slatkiše, voće. Ne samo to, pozivali su ih u svoje kuće, nudili im prenoćište. Dok su pokazivali gostoljubivost nisu otvarali drugi dlan kako bi u njega nešto zauzvrat primili. Jednostavno su davali od srca, iskreno, s osmjehom i bez ikakve računice.
Pitao sam ih koliko smo mi onda u stvari u zabludi i neistini, posebno u smislu informiranja putem srednjostrujaških, globalnih medija koji nam Irance prikazuju kao ratoborne i agresivne, zatucane teroriste koji su brutalni i opasni. Optužuje ih se za nuklearno naoružavanje i kao takvi su označeni jednom od najvećih prijetnji svijetu, posebno Zapadu. Jedan od sudionika panela je rekao da je to najveća gluposti koju je ikad čuo.
Ovu istinu globalna agenda neće promovirati putem svojih medijskih kanala jer ne odgovara službenom narativu koji za cilj ima stvaranje podjela. Najprije među državama, a još više među samim ljudima.
Vratimo se na spomenuti Bike Show Expo kojeg su organizirali članove udruge „Goran Bence Legacy“, jer se vrlo važna stvar dogodila i za Pakrac. Naime, u sklopu ove priče pokrenuta je humanitarna akcija „Kilometri za osmjeh“ kojom je prikupljeno više od 11 tisuća eura za pomoć odjelu pedijatrije pakračke bolnice (toliko je bilo prikupljeno u vrijeme pisanja ovog teksta, a na kraju je skupljeno 12.222 eura op.a.)
Jedan od glavnih inicijatore akcije je Tomislav Gašpar Gašo koji je poznat u našem kraju.
Živimo u teško poremećenom vremenu, okruženi lopovlukom, nepravdom, lažima, nemoralom, korupcijom u svim sferama, od politike preko kulture i sporta do zdravstva i još dalje. Sve to nas čini još siromašnijima, ali i nezadovoljnijima. Baš zato su potezi ovakvih pozitivnih „luđaka“ koji odluče prikupiti 11 tisuća eura za bolnicu koja je u drugom gradu, posebno vrijedni i važni. Takve geste nas spašavaju da ne potonemo u potpuno beznađe. Zato nam svima treba više „luđaka“ kakav je Gašo i njegova ekipa. Takve ljude treba isticati, o njima pisati, njihove priče i akcije afirmirati jer takvi ljudi pokazuju da nije sve tako crno. Ovisi u šta čovjek odluči gledati.
- PIŠE: Mario Barać
- 1447
Crpilište Gaj, foto: Tekija
Poštovani čitatelji, ovo je naša nova rubrika „Pitali ste – pitamo“ u kojoj ćemo pokušati doći do odgovora na pitanja koja ste postavili vezano uz aktualne, lokalne probleme i situacije iz svakodnevnog života.
Ovom prigodom odgovoramo na pitanje koje je postavio Nemanja Ivanović:
„Smijete li Tekiji postaviti pitanje u vezi ove žute vode koja već neko vrijeme teče iz slavina? Tko će biti odgovoran za probavne probleme kojih već sad ima na području Lipika“?
U nastavku objavljujemo službeni odgovor koji smo dobili od Kornelije Perković, Voditeljice Odjela zahvaćanja, kondicioniranja, pročišćavanja i kontrole vode.
„Voda s crpilišta Gaj ima približno četiri do pet puta izraženiju boju prema skali kojom se mjeri intenzitet boje, u odnosu na vodu koja se uobičajeno isporučuje s glavnog vodocrpilišta, zbog čega je njezina prirodna žućkasta nijansa uočljivija.
Izmjerena vrijednost boje nalazi se unutar dopuštene koncentracije propisane za vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji.
Voda se zahvaća iz bušenih bunara pod tlakom i prirodno je obogaćena otopljenim mineralnim tvarima te pripada skupini umjereno tvrdih voda. Njezina prirodna boja i moguće razlike u okusu posljedica su prirodno prisutnih otopljenih tvari.
Voda je prirodno zaštićena unutar vodonosnika, a iako provedena ispitivanja ne upućuju na mikrobiološko onečišćenje vode, voda se nakon postupaka kondicioniranja dezinficira radi održavanja propisane koncentracije slobodnog rezidualnog klora na mreži.
Stoga uočljiva razlika u boji ili okusu sama po sebi ne znači da je voda mikrobiološki odnosno zdravstveno neispravna niti se na temelju nje može zaključiti da je voda uzrok zdravstvenih tegoba.
Kvaliteta vode redovito se prati u okviru propisanog monitoringa, kao i dodatnim operativnim kontrolama isporučitelja vodnih usluga.
U slučaju odstupanja koje bi moglo utjecati na zdravstvenu ispravnost vode ili zahtijevati posebne mjere, korisnike o tome obavještavamo putem službenih kanala“, piše u odgovoru koji smo dobili iz Tekije, podružnica Pakrac-Lipik.
Pozivamo vas da se uključite u ovu našu rubriku s vašim konkretnim pitanjima vezanima uz aktualne probleme iz svakodnevnog života. Naglašavamo da na pitanja pristigla s anonimnih adresa i profila nećemo odgovarati.
Nemanji zahvaljujemo na pitanju uz kratak odgovor: „Smijemo“!