- PIŠE: Pakrački list
- 663
Slika 1. Mogući izgled utvrde Pakar
Današnja Badljevina nastala je u novom vijeku spajanjem stanovništva sa dva velika srednjovjekovna posjeda, koja su egzistirala na širem području Badljevine. Veći i nešto stariji posjed, Pakar, nalazio se na zapadnom dijelu današnje Badljevine, a posjed Bagenovac jugoistočno od današnjeg naselja.
Posjed Pakar, često nazivan i Petrovina nalazi se uz rijeku Bijelu, na lokaciji Zidine. Vrlo je blizu današnjih Gornjih Sređana, ali ipak u katastarskoj općini Badljevina. Povijesni izvori ovaj oppidum pripisuju obitelji Pekry još 1228. godine, kada njime vlada Petar, kasnije Abraham, sin Marcela. Pola stoljeća kasnije će Petar Pekri (mlađi), sin Benedikta, uzeti titulu bana čitave Slavonije… Ovaj iznimno veliki srednjovjekvni posjed danas pokazuje ostatke bedema, opkopa, ostataka podgrađa i groblja na prostoru većem od 5 hektara. Utvrdom u jugoistočnom dijelu dominira humak opkopan dubokim jarkom koji se najvjerojatnije punio vodom.
U ovogodišnjim arheološkim istraživanjima pronađen je plemićki palas građen od rimske opeke i tegula, učvršćenih blatom. Unutar građevine zabilježena je i podnica od nabijene zemlje, a svi arheološki slojevi bili su bogati kasnosrednjovjekovnim stolnim posuđem. U palasu je pronađeno željezno koplje i ostaci izgorenih drvenih greda. Ipak, mnogo raniji dio ovog gradišta bio je nizinski prostor zapadno od fortificirane opkopane mote. Istraživanja prošle godine ovdje su potvrdila postojanje zemljanog bedema od nabijene ilovače te rub velikog kvadratnog zdanja.
Tek su ovogodišnja zračna snimanja utvrdila impresivnost ovog zdanja bogatog pravokutnim prostorijama. Pronalazak ulomka križnorebrastog svoda, ljudske palčane kosti i bogatstvo slojeva gotičkim posuđem koje je općenito ukrašeno kršćanskim motivima već je tada ukazao na sakralni zonu. Evidentno je pred nama ostatak samostana sv. Augustina koji se više puta spominje u povijesnim izvorima.
Nadalje, isti popisi poreza donose kako utvrda sa podgrađem ima 115 dimova (podgrađe) 5 su posjedovali svećenici, a čak 35 redovnici sv. Augustina. Na sjevernom dijelu lokaliteta evidentirano je srednjovjekvno groblje uz koje povijesni izvori spominju crkvu sv. Petra i crkvu Blažene Djevice Marije. Po svemu sudeći, ovdje je smještena i grobnica obitelji Pekry. Jugoistočno od današnje Badljevine nalazi se brežuljak Gradina ili Peljevci.
Slika 2. Ostaci samostana sv. Augustina vidljivi u žitu
Prije nego li je započela zemljoradnja na ovom lokalitetu, prostorom je dominirao brežuljak 50x50 metara okružen opkopom 15 metara širokim opkopom i zemljanim bedemom. U srednjem vijeku se na brežuljku nalazio plemićki palas, dodatno branjen drvenim palisadama. Sjeverno od ovog najbranjenijeg utvrđenja postojalo je podgrađe, a jugoistočno veliko groblje sa crkvom. I dan danas vidljivi su ostaci zidina u polju koje povijesni izvori 1334. godine pripisuju crkvi sv. Križa. Groblje oko crkve pokazuje obilno korištenje antičkog crijepa kao grobnog pokrova ili za označavanje grobova. Povijesni izvori navode kako se ovaj posjed odvojio od utvrde Pakar početkom 14. stoljeća, a cijeli oppidum dobiva naziv Bagenovac po plemiću Stjepanu Bagimu, odnosno Bagenu. Posljednji se put utvrda spominje kao Sveti Križ u vrijeme pada u turske ruke. Godina 1760. se uzima kao trenutak kada je stanovništvo iz nekadašnjeg Bagenovca i Pakra osniva današnju Badljevinu. Mnogi u nazivu Bagenovac vide poveznicu sa današnjim imenom Badljevina.
Piše: Krešimir Vacek
Slika 3. Mogući izgled utvrde Bagenovac
- PIŠE: Pakrački list
- 1057
Od danas u poslijepodnevnim satima u prodaji (u Suvenirnici Pakrac i u KTC-u) novi, 641. broj „Pakračkog lista“.
Siječanj je mjesec kada malo odahnemo, smješten između dva “velika” potrošačka ludila – Božića i Valentinova. Nakon blagdanskih druženja, punih stolova i užurbanih dana, vraćamo se mirnijim danima, pokušavajući isprazniti pune želuce, ali i ponovno napuniti novčanike za ono što nas tek čeka.
Uz trgovačko ludilo koje redovito prati prosinac, početak godine donosi i porast zaraznih bolesti. Bolnice u Požegi i Pakracu ponovno su se suočile s povećanim brojem pacijenata gripe, a njihovo zatvaranje vrata podsjetila su nas na godine pandemije koronavirusa. Iako se čini kao da je to bilo jučer, od tog razdoblja prošlo je već pet godina, na što nas je podsjetio i 5. memorijalni rukometni turnir “Siki”, vijest koja je tada mnoge zatekla.
Početak mjeseca obilježili su snijeg, niske temperature i led, no zahvaljujući pravovremenom radu Vlastitog pogona Grada Pakraca i dobro održavanim prometnicama, siječanj je u gradu prošao bez većih problema, na čemu svima uključenima dugujemo zahvalu.
Ovaj mjesec donio je i lijepe vijesti koje su nas iskreno razveselile. Posebno izdvajamo otvaranje logopedskog odjela u Pakracu, koji od početka godine pruža važnu podršku djeci s govornim poteškoćama. Stručnjaci ističu kako roditelji sve ranije prepoznaju izazove u razvoju govora, što je iznimno važno jer rano djelovanje često donosi najbolje rezultate. Svako dijete ima svoj put, a nekima je potreban samo mali poticaj da bi pokazali koliko stvarno mogu.
Razloga za ponos imamo ponovno i u sportu. Iskrene čestitke upućujemo Pauli Lucić na ulasku u kadetsku reprezentaciju Hrvatske u rukometu, kao i na uspjehu u fotografiranju zabilježenom u Italiji. Lijepo je vidjeti kako se trud i predanost naših mladih prepoznaju i izvan granica Hrvatske. Na nama je da ih podržimo, saslušamo i budemo uz njih dok otkrivaju što vole i čemu žele posvetiti svoje vrijeme.
Za kraj, vrijedi najaviti i “Noć muzeja 2026.”, manifestaciju koja svake godine okuplja ljubitelje kulture svih generacija. Muzej Grada Pakraca, Gradska knjižnica te Muzej vojne i ratne povijesti pripremaju bogat i raznolik program, od glazbenih i književnih sadržaja, do izložbi i druženja. Bit će to večer u kojoj svatko može pronaći nešto za sebe bez obzira na dob.
Više o svim ovim pričama, ali i o brojnim drugim zanimljivim i važnim temama iz našeg grada i okolice, donosimo u ovom broju Pakračkog lista.
- PIŠE: Pakrački list
- 335
Slika: Dijelovi srednjovjekovnog mača (Modificirao K. Vacek prema M. KOVAČ, 2005., 22)
Srednjovjekovni je mač glavna tema brojnih priča, balada, legendi i romansi. Plemenito čelično oružje, iskovano u plamenu podsjeća na znak križa, ujedno patnje i viteškog uskrsnuća kroz čast i slavu. Nije vrsta oružja kojom je naviše života oduzeto, ali je vrsta oružja kojim je svaki sukob opjevan. Pored svetog koplja i kaleža, mač je glavni pokretač arturijanske srednjovjekovne književnosti inspirirane potragom za svetim gralom, izvorom vječne mladosti. Srednjovjekovni mač, kao simbol viteštva, kršćanstva, ali i gorljivog srednjovjekovnog misticizma pojavit će se u Pakracu krajem 12. odnosno početkom 13. stoljeća, u koricama križarskih vitezova.
Romanički mač (11-13.st) vrhunac je srednjovjekovne vojne tehnologije. Iskovan od željeza pažljivo obogaćenog ugljikom na vrlo visokim temperaturama, pomirio je čvrstinu i elastičnost. Svaki mač sastojao se od dva glavna dijela- oštrice i balčaka što se nasađivao na oštricu. Možemo reći kako je oštrica baza, duša mača, a balčak – odnosno zaštitna križnica, rukohvat i jabučica njegov um, kojim vješti mačevalac upravlja.
U srednjem vijeku postoji više od 25 tipova mačeva i još veći broj podtipova, ali u križarskim ratovima treba pratiti dominantno jednoručne i jedno-ipo ručne vrste koji su bili luksuzno oružje najelitnijih ratnika. Oštrica romaničkih (križarskih) mačeva bilježi postepen prijelaz sa plosnatih širokih oštrica vikinških ranosrednjovjekovnih mačeva na robusnije romboide oštrice sa zašiljenim vrhom. Neefektivnost ranosrednjovjekovnih mačeva u kontekstu pojave pločastih željeznih i čeličnih oklopa kao i sve više zastupljene žičane košulje (chainmail) u 12. i 13. stoljeću uvjetovalo je pojavu izrazito robusnih zašiljenih oštrica kojima se ubadanjem efektivno probijao naveden oklop. Mnoge ilustracije ukazati će kako je takvim mačem bilo moguće tući i kao buzdovanom, hvatajući dno oštrice žičanim rukavicama. Općenito, romaničko baratanjem mačem najbolje je zabilježeno nešto kasnije, 1361. godine u bitci kod Visbija gdje su arheolozi i antropolozi u masovnoj grobnici srednjovjekovnih ratnika, zabilježili dominantan tip i način nanošenja ozljeda ovim oružjem. Zamahivanje mačem u srednjem vijeku daleko je bilo od danas pomalo komičnih pirueta i širokih zamaha vidljivih u modernim filmovima. Također, vrlo rijetko je dolazilo do udarca mačem o drugi mač. Borba se vodila izmjenjivanjem udaraca o ručni oklop, a izrazito visok postotak udaraca u lijevi dio noge i glavu ukazuje da se ciljano zamahivalo prema nogama protivnika te potom brzo prema glavi. Nakon nekoliko udaraca u predio glave i vrata poraženi ratnik bi pao na tlo pa mu je upućen i konačni udarac u stražnji ili prednji dio glave (ovisno kako je pao na pod), čime je borba sa drugim vojnicima dalje nastavljena. Borba na konju vođena je nešto drugačije, gdje je konjanik vertikalnim zamahom pokušavao zasjeći pješake ispod njega u naletu. Najučinkovitiji „lijek“ protiv konjaničkog nasrtanja bila su duga koplja ili pike (pikaneri) iako je konjanika bilo moguće srušiti i mačem udarajući u njegove noge ili (ne viteški) u njegovog konja.
Mač kao najopjevanije oružje srednjeg vijeka razvija svoju tipologiju u plesu sa srednjovjekovnim oklopom. Pojavu novog tipa mača ubrzo prati novi tip oklopa kojeg parira idući tip mača i tako dalje. Mač će svoju vrijednost uvelike izgubiti ukidanjem templarskog reda ujedno i hibernacijom arturijanske književnosti. Gubitci kršćana u križarskim ratovima kao i sve snažniji građanski vojni sloj utjecati će na porast broja mačeva osrednje izrade, čime će izgubiti svoj statusni simbol. Ipak, u raznim tipovima preživjeti će i kasnosrednjovjekovnu pojavu baruta i uvođenje vatrenog oružja. Snažni mitološki simbol mača ostati će postojan u zapadnom svijetu sve do danas. Na području grada Pakraca do danas nisu pronađeni primjerci romaničkih mačeva, ponajviše zbog stroge redovničke tradicije koja je branila njihovo prilaganje u grobove. Ipak, učestala pojava pojasnih kopči pojasa za nošenje mača u viteškim srednjovjekovnim grobovima, govori nam kako je mač otpjevao svoju baladu i u našem gradu.
Piše: Krešimir Vacek
- PIŠE: Pakrački list
- 2103
Slika 1: Jedna od najpoznatijih fotografija iz vremena Domovinskog rata, fotografija na kojoj se nalaze naša četiri legendarna pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Ivan Selak, Rudolf Perešin, Danijel Borović i Ivica Ivandić. Fotografija se nalazi na zidu u Muzeju vojne i ratne povijesti, a poklon je Ivice Ivandića.
U ovom broju Pakračkog lista predstavljamo vam eksponate još jednog hrvatskog branitelja za kojega s pravom vjerujemo da je većini vas dobro poznat.Riječ je o legendarnom pilotu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, pukovniku Ivici Ivandiću, koji je u svibnju 1992. godine zajedno sa svojim kumom, također pilotom Ivanom Selakom, prebjegao iz JNA s avionom MiG-21, čime je dao nemjerljiv doprinos stvaranju i jačanju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.
Suradnja pukovnika Ivandića i našeg muzeja traje od 2019. godine, a tijekom tog razdoblja ostvarili smo niz iznimno vrijednih i zanimljivih projekata, dok se neki od njih tek planiraju realizirati u budućnosti. Nakon prvog kontakta uslijedio je i osobni posjet pukovnika Ivandića muzeju, prilikom kojega je za stalni postav ustupio svoj pilotski kombinezon s kompletnom opremom koju je koristio tijekom Domovinskog rata. Uz to, muzej je obogaćen i brojnim kartama s detaljnim objašnjenjima njihove namjene i značenja, kao i fotografijama koje danas krase zidove našeg muzeja i svjedoče o važnim trenucima novije hrvatske povijesti. Dio tih materijala možete vidjeti izložene u našem muzeju, dok su neke karte, zbog svojih dimenzija, zasad ostale neobjavljene.
Posjetiteljima koji žele vidjeti i te karte napominjemo kako se one nalaze u našoj knjižnici - slobodno ih zatražite na uvid, a naši volonteri će vam ih rado pokazati. Tijekom Noći muzeja 2020. godine, čija je tema bila Ratno zrakoplovstvo, ponovno smo ugostili pukovnika Ivandića kako bismo zajedno još detaljnije predstavili razvoj i značaj Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Tom je prilikom donio dio svoje pilotske opreme te je, zajedno s ostalim gostima, ovu Noć muzeja učinio izuzetno zanimljivom, sadržajnom i atraktivnom za posjetitelje. Suradnja s pukovnikom Ivicom Ivandićem nastavlja se i dalje, a novo druženje s ovim legendarnim pilotom planirano je za siječanj 2026. godine, ponovno u sklopu Noći muzeja, kada ćemo imati priliku još jednom ugostiti legende Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i zajedno s posjetiteljima prisjetiti se trenutaka naše vojne povijesti te vas i ovim putem pozivamo na ovaj događaj. Vidimo se!
Slika 2: Pilotski kombinezon i oprema Ivice Ivandića koju je koristio tijekom Domovinskog rata a sada kao eksponat u Muzeju vojne i ratne povijesti.
Slika 3: Povratak iz „ Oluje „ 1995. godine.
Slika 4: Pukovnik Ivica Ivandić i Mario Tušek, voditelj muzeja prilikom Ivičinog prvog posjeta Muzeju vojne i ratne povijesti, 6. rujna 2019. godine u starom muzejskom prostoru.
Slika 5: U Noći muzeja 2020. godine, moglo se je vidjeti jako puno zrakoplovne opreme, a gosp. Ivandić je ponio i svoj visinski kombinezon za zrakoplov MIG – 21 kojega su posjetitelji mogli obući i koji je plijenio pozornost.
- PIŠE: Pakrački list
- 405
Kao i svake godine, i naš muzej se priključuje manifestaciji Noć muzeja, koja će se prema sadašnjim informacijama održati u petak, 30. siječnja 2026. godine ( do izlaska ovog broja Pakračkog lista, službeno još uvijek nije određen datum održavanja Noći muzeja 2026. iako je termin uvijek rezerviran za zadnji petak u siječnju). Taj dan, naš stalni muzejski postav bit će otvoren za posjetitelje od 18.00 do 24.00 sata, pružajući vam priliku da istražite bogatu povijest vojne tehnike i ratne povijesti Hrvatske. Središnji događaj večeri predviđen je preko puta muzeja, u Kuriji Janković, gdje ćemo s početkom u 18.00 sati, održati promociju dviju iznimno vrijednih knjiga iz povijesti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Radi se o knjigama Prelet za Hrvatsku, autora Danijela i Snježane Borović te Pleterničko nebo spasa. autora Maria Kalana.
Svoj dolazak u Pakrac, za taj dan su najavili neki od bivših i sadašnjih pilota HRZ-a, što ovu promociju čini jedinstvenom prilikom da se ljubitelji zrakoplovstva i vojne povijesti upoznaju i druže s našim pilotima u opuštenoj atmosferi. Osim promocije, pripremili smo i još neka iznenađenja za posjetitelje, što ovu Noć muzeja čini idealnom prilikom da nas posjetite i uvjerite se zašto smo nezaobilazna točka na karti vojnih muzeja u Hrvatskoj.
Vidimo se 30. siječnja, dođite, istražite, upoznajte pilote i uživajte u večeri posvećenoj povijesti i zrakoplovstvu!
Piše: Mario Tušek
- PIŠE: Suzana Bartolić
- 4876
Predbožićno vrijeme uvijek nosi neku posebnu toplinu i to su dani kada se ljudi malo više osvrću jedni na druge, kada glazba ima jaču poruku, a dobra djela i iskrene priče dolaze u prvi plan. Upravo zato odlučili smo u ovom razdoblju ispričati priču o čovjeku, Goranu Plavčeku iz Prekopakre, koji svojim životom, radom i glazbom svakodnevno spaja ljude. Svoje svirke ne doživljava samo kao glazbeni nastup, već kao trenutke zajedništva i radosti koji se pamte za cijeli život. U ovom razgovoru želimo saznati kako izgleda život nekoga tko svakodnevno spaja odgovornost, adrenalin i ljubav prema glazbi i kako sve to uopće stigne. U vremenu kada je najvažnije biti čovjek, njegova priča i glazba podsjećaju nas na prave vrijednosti koje Božić nosi.
Život u ritmu obaveza i poziva
Njegov dan započinje kao i kod većine ljudi, gotovo uvijek oko 5.20 sati. Alarm zazvoni, a tišina kuće kratko potraje prije nego što se sve pokrene. Posao počinje već u šest sati i taj jutarnji ritam s vremenom postane dio čovjeka. Nema puno razmišljanja, jednostavno se ustane, krene i radi ono što se zna da se mora. Tijekom tjedna glazba mu uglavnom miruje kada je riječ o nastupima, ali to ne znači da nije prisutna.
„Glazba nikada ne staje i stalno je prisutna kroz pripreme, razmišljanja, dogovore, poruke, planiranja i probe. I kada ne sviram, radim za glazbu.
Vatrogastvo je opet poseban svijet unutar svega toga i to je poziv koji ne pita ima li se vremena, je li netko umoran ili već preopterećen. To je nešto što se nosi u sebi i živi svakodnevno. Intervencije se ne planiraju i ne odbijaju, tu nema posebnog objašnjenja, ili to voliš ili ne možeš biti dio toga. Ljudi me često pitaju kako uspijeva uskladiti posao, glazbu, vatrogastvo i obitelj. Iskreno, ne postoji posebna formula. To je navika, ali i način razmišljanja, a kad nešto radiš s razlogom i srcem, ne brojiš sate nego rezultate.
Sve tijekom dana nekako dođe na svoje mjesto i za sve se pronađe vremena, samo se prema svemu treba ispravno odnositi. Sve te uloge koje prolazim imaju svoje zahtjeve, mane i vrline, kao i sve u životu. Nije lako, ali sve je moguće kada se u nečemu istinski uživa.
Svjestan sam da je mnogima danas teško shvatiti kada im netko kaže: „Imam vremena i za tebe, mogu i želim ti pomoći“, započeo je svoju priču Goran Plavček.
Ne postoji uloga koju bi posebno izdvojio i sve su mu podjednako važne. Međutim, obitelj mu je, naravno, na prvom mjestu, a ostalo se nekako sve samo posloži. Posao je uvijek shvaćao ozbiljno i odgovorno jer smatram da se to vidi i osjeti, glazba mu opet daje rasterećenje i slobodu, a vatrogastvo je ono posebno zadovoljstvo koje se ne može kupiti ni zamijeniti, osjećaj da je bio tu kada je nekome trebalo.
Glazba kao životni put i unutarnji mir
Glazba je prisutna u njegovom životu od najranijeg djetinjstva i svi znamo da nekada nisu postojala okupljanja, slavlja ili kolinja na kojima se nije zapjevalo, a u njegovoj obitelji bilo je mnogo glazbenika pa se znalo zapjevati i bez posebnog razloga. Na taj način ih je slušao i učio, sve dok nije naučio svirati i pjevati stare pjesme koje svira i danas. Prvu harmoniku dobio je za šesti rođendan i još je uvijek čuva. Ona nije samo instrument, već uspomena na bezbrižne dane i prve pokušaje sviranja.
„Kao dijete stalno sam nešto izrađivao, od tambure do mikrofona, sve što je imalo veze s glazbom. Majka mi je, radeći u tvornici Papuk, napravila gitaru od drveta i tada nije bila savršena, ali je bila „pun pogodak“ i bila je samo moja! S njom je sve i počelo“, priča Plavček.
Aktivno bavljenje live svirkama započelo je oko 2005. godine. Počeci su bili skromni, s raznim kombinacijama i sastavima, ali s puno volje i entuzijazma.
Osnivanjem Unique benda 2013. godine priča je dobila svoj pravi oblik. Od prvog dana sastav koji čine Matija Straga, Josip Plavček i on ostao je isti, što smatra velikim bogatstvom. Među njima postoji međusobno povjerenje, razumijevanje i prijateljstvo, a bend je s vremenom postao i više od glazbe, postao je mala obitelj.
Kako vrijeme prolazi, očima jednog dugogodišnjeg svirača, priča kako se primjećuje razlika između nekadašnjih i današnjih zabava. Nekada se svirka čekala s nestrpljenjem, pjevalo se i plesalo bez zadrške i pjesme, dok su danas ukusi drugačiji, a pjesme se brže mijenjaju. Ipak, zadatak glazbenika kroz godine ostaje isti, a to je spojiti ljude kroz glazbu, stvoriti dobru atmosferu, zadovoljiti i stariju i mlađu publiku, što često zna biti veliki izazov.
„Najbolji ritual za prebacivanje mentalnog stanja između različitih uloga koje dan nosi je imati jasne prioritete i svjesno stavljati stvari na njihovo mjesto. Najbolji odmor za mene je zasigurno glazba. To je smirivanje duše i ulazak u neki drugi svijet. Čak i kada sam bolestan i bez snage, sjednem za klavijaturu kod kuće, koja je uvijek u pogonu, odsviram ili napišem nekoliko stihova, onako samo za sebe, bez buke i ljudi. U tim trenucima ne postoji tableta koja može učiniti duši ono što može glazba.
Kada bi opisivao sve zanimljive nastupe, ne bi stali u jedne novine. Svaka svirka ima svoj trenutak i svoju priču. Ipak, neke uspomene ostanu posebno urezane u sjećanje. Među njima je i put s kolegom Matijom u Biograd na Moru, gdje su svirali doček Nove godine. Sve je bilo dogovoreno, osim jednog detalja, a nitko nije pitao imaju li sobe odvojene krevete. Na to je Matija samouvjereno rekao: „Pa naravno da ima, rekao sam da dolaze dvojica.“
Iznenađenje nas je dočekalo po dolasku, u apartmanu nas je čekao udoban bračni krevet. No, to smo podnijeli momački i svirali do jutra. Spavanje ionako nije bilo u planu, jer je bila Nova godina.
Slična priča dogodila se i na jednoj momačkoj večeri, gdje smo na fešti na kraju ostali samo dva dobra prijatelja i mi. Ostali su odlučili odspavati, ali nas četvoricu to nije spriječilo da se zabavljamo do jutra.“, prisjeća se Plavček.
Među posebnim uspomenama je i nastup s Tamburaškim orkestrom grada u Blatu, na otoku Korčuli za koje kaže da su predivni ljudi, umirujuće mjesto i jednostavno, čisto uživanje.
Svaki nastup je poseban na svoj način, u moru glazbe, svirki i putovanja. Ipak, jedan nastup ostao je u srcu kao nešto sasvim drugačije. Dobio je poziv od jedne majke, obitelji kojoj su već svirali na nekoliko fešti. Nažalost, preminuo joj je otac, a imali su dogovorenu svirku za rođendan njezina sina, dječaka u kolicima koji ih jako voli. Svirka je, naravno, morala biti otkazana, ali majka je imala posebnu zamisao. Pozvala ih je u svoju kuću kako bi iznenadili sina i barem mu na taj način uljepšali rođendan.
„Toliku sreću, ljubav i emociju rijetko viđam, a suza je bilo posvuda! Nama, kao izvođačima, srce je bilo ispunjeno velikom zahvalnošću zbog takvog poziva.
Takvih sličnih doživljaja bi se moglo nabrajati danima, ali iskustvo govori da su uglavnom to sve lijepe i zabavne priče. Hvala Bogu, onih ružnih ima vrlo malo“, govori nam.
Većina njegovih životnih želja ostvarila se, ali ostalo ih je još nekoliko za koje se nada da će se ispuniti. Kažu da se želje ne govore, pa ih zato ni on ne želi sada reći, iako jedna od njih svakako pronaći još veći mir u glazbi i vidjeti sebe u njoj u nekim budućim, mirnijim danima.
Vatrogastvo, posao i odgovornost prema ljudima
Već pet godina aktivni je član DVD-a Prekopakra kao operativni vatrogasac i takva uloga nosi mnogo odgovornosti, stresa i neizvjesnosti.
„Najteži su trenuci oni kada vidim strah i tugu u očima ljudi koji su ostali bez svega ili se bore s nevoljom. Takve slike ostaju s čovjekom i nose se kući, htio on to ili ne.
Vatrogastvo donosi i one svjetlije trenutke, osjećaj da si pomogao, da je intervencija završila uspješno i da se u DVD vraćamo s ponosom, a takvi trenuci brišu umor i daju smisao svemu. Vatrogastvo me je naučilo da se u životu ne okreće glava od problema i da se uvijek zastane i pomogne, a ponekad je dovoljno i negdje biti samo prisutan. Ovim putem izražavam zahvalnost svim vatrogascima koji ostavljaju sve kako bi pomogli drugima“, zahvaljuje Plavček.
Uz vatrogastvo, njegov posao voditelja benzinske pumpe u Pakracu također zahtijeva puno energije i odgovornosti. Ljudi često vide samo površinu, no iza svega stoji velika organizacija. Od nabave robe i papirologije, do brige da sve bude uredno,
čisto i na svom mjestu, trava pokošena, stakla oprana, okoliš uređen. Voli organizaciju i red, što njegovi dečki dobro znaju, a iako posla uvijek ima, uglavnom je nasmiješen i uvijek spreman saslušati svakoga, zbog čega mu je 2019. godine dodijeljeno priznanje i nagrada u Križevcima za najboljeg djelatnika benzinske postaje u konkurenciji svih djelatnika postaja tvrtke KTC.
“Ljudi znaju biti i ljuti i neljubazni, ali, srećom, više je onih koji su ljubazni i dragi. Na kraju se sve loše ipak nekako riješi. Nakon osam i pol godina rada mogu reći da sam prošao i dobro i loše, ali na kraju svega sam zadovoljan jer ništa od toga ne bi bilo moguće bez ekipe na poslu. Iako je svatko od nas pomalo razbacan na svoju stranu i ima svoje vlastite interese, međusobno se opet zna tko što radi, a problemi se u većini slučajeva rješavaju zajednički, često i izvan posla. Timski rad, razumijevanje i međusobna pomoć ključ su svega“, zaključio je.
Obitelj kao temelj svega
Obitelj kao njegov glavni oslonac, početak je i kraj svega. Supruga je stup kuće, osoba koja razumije njegov ritam, izostanke i obaveze. Već dvadeset godina zajedno grade život, bez podjela i računanja tko je što dao i uložio. Djeca su njegova najveća snaga i ponos – Mihael, Jan i Lucija, svatko poseban, sa svojim karakterom i snovima.
„Mihael je već odrastao čovjek, ima svoj posao, dobro mu ide i mogu reći da već učimo jedan od drugoga. Jan je još u školi, ali također pokazuje svoju ozbiljnost, dok je najmlađa princeza Lucija tatina posebna životna radost, ponosna mažoretkinja svoga grada i njegov glavni vokal tijekom kućnih vježbi. Roditeljstvo me je najviše naučilo strpljenju, odricanju i pravim vrijednostima. Naša kuća svaki dan je puna glazbe, smijeha, života i nije uvijek lako uskladiti sve obaveze pa često nastane prava zbrka, ali za obitelj uvijek mora biti vremena. Igra „Čovječe, ne ljuti se“ brzo završi jer se tata ipak malo ljuti jer ne može dobiti šesticu. Bio sam zato i našminkan, ali to ne bi mijenjao ni za što. Ponekad je kaotično, ali to je naš kaos.
Kada pogledam unatrag, ne bi mijenjao ništa jer su mi roditelji dali temelj i usmjerili me na pravi put. Najveća snaga u svemu ovome je prvenstveno moja obitelj, glazba kao lijek za dušu i vatrogasna braća kao dokaz zajedništva. Sreća nije u savršenstvu, nego u zadovoljstvu onim što jesi i onim što imaš.
Oko sebe imam mnogo dobrih ljudi i vjerujem da uvijek treba poslušati što ti netko govori, ali ne moraš to odmah prihvatiti, u hrpi komentara i priča često se krije istina koju najčešće ne želimo vidjeti vlastitim očima“, zaključuje.