- PIŠE: Pakrački list
- 242
Slika: Dijelovi srednjovjekovnog mača (Modificirao K. Vacek prema M. KOVAČ, 2005., 22)
Srednjovjekovni je mač glavna tema brojnih priča, balada, legendi i romansi. Plemenito čelično oružje, iskovano u plamenu podsjeća na znak križa, ujedno patnje i viteškog uskrsnuća kroz čast i slavu. Nije vrsta oružja kojom je naviše života oduzeto, ali je vrsta oružja kojim je svaki sukob opjevan. Pored svetog koplja i kaleža, mač je glavni pokretač arturijanske srednjovjekovne književnosti inspirirane potragom za svetim gralom, izvorom vječne mladosti. Srednjovjekovni mač, kao simbol viteštva, kršćanstva, ali i gorljivog srednjovjekovnog misticizma pojavit će se u Pakracu krajem 12. odnosno početkom 13. stoljeća, u koricama križarskih vitezova.
Romanički mač (11-13.st) vrhunac je srednjovjekovne vojne tehnologije. Iskovan od željeza pažljivo obogaćenog ugljikom na vrlo visokim temperaturama, pomirio je čvrstinu i elastičnost. Svaki mač sastojao se od dva glavna dijela- oštrice i balčaka što se nasađivao na oštricu. Možemo reći kako je oštrica baza, duša mača, a balčak – odnosno zaštitna križnica, rukohvat i jabučica njegov um, kojim vješti mačevalac upravlja.
U srednjem vijeku postoji više od 25 tipova mačeva i još veći broj podtipova, ali u križarskim ratovima treba pratiti dominantno jednoručne i jedno-ipo ručne vrste koji su bili luksuzno oružje najelitnijih ratnika. Oštrica romaničkih (križarskih) mačeva bilježi postepen prijelaz sa plosnatih širokih oštrica vikinških ranosrednjovjekovnih mačeva na robusnije romboide oštrice sa zašiljenim vrhom. Neefektivnost ranosrednjovjekovnih mačeva u kontekstu pojave pločastih željeznih i čeličnih oklopa kao i sve više zastupljene žičane košulje (chainmail) u 12. i 13. stoljeću uvjetovalo je pojavu izrazito robusnih zašiljenih oštrica kojima se ubadanjem efektivno probijao naveden oklop. Mnoge ilustracije ukazati će kako je takvim mačem bilo moguće tući i kao buzdovanom, hvatajući dno oštrice žičanim rukavicama. Općenito, romaničko baratanjem mačem najbolje je zabilježeno nešto kasnije, 1361. godine u bitci kod Visbija gdje su arheolozi i antropolozi u masovnoj grobnici srednjovjekovnih ratnika, zabilježili dominantan tip i način nanošenja ozljeda ovim oružjem. Zamahivanje mačem u srednjem vijeku daleko je bilo od danas pomalo komičnih pirueta i širokih zamaha vidljivih u modernim filmovima. Također, vrlo rijetko je dolazilo do udarca mačem o drugi mač. Borba se vodila izmjenjivanjem udaraca o ručni oklop, a izrazito visok postotak udaraca u lijevi dio noge i glavu ukazuje da se ciljano zamahivalo prema nogama protivnika te potom brzo prema glavi. Nakon nekoliko udaraca u predio glave i vrata poraženi ratnik bi pao na tlo pa mu je upućen i konačni udarac u stražnji ili prednji dio glave (ovisno kako je pao na pod), čime je borba sa drugim vojnicima dalje nastavljena. Borba na konju vođena je nešto drugačije, gdje je konjanik vertikalnim zamahom pokušavao zasjeći pješake ispod njega u naletu. Najučinkovitiji „lijek“ protiv konjaničkog nasrtanja bila su duga koplja ili pike (pikaneri) iako je konjanika bilo moguće srušiti i mačem udarajući u njegove noge ili (ne viteški) u njegovog konja.
Mač kao najopjevanije oružje srednjeg vijeka razvija svoju tipologiju u plesu sa srednjovjekovnim oklopom. Pojavu novog tipa mača ubrzo prati novi tip oklopa kojeg parira idući tip mača i tako dalje. Mač će svoju vrijednost uvelike izgubiti ukidanjem templarskog reda ujedno i hibernacijom arturijanske književnosti. Gubitci kršćana u križarskim ratovima kao i sve snažniji građanski vojni sloj utjecati će na porast broja mačeva osrednje izrade, čime će izgubiti svoj statusni simbol. Ipak, u raznim tipovima preživjeti će i kasnosrednjovjekovnu pojavu baruta i uvođenje vatrenog oružja. Snažni mitološki simbol mača ostati će postojan u zapadnom svijetu sve do danas. Na području grada Pakraca do danas nisu pronađeni primjerci romaničkih mačeva, ponajviše zbog stroge redovničke tradicije koja je branila njihovo prilaganje u grobove. Ipak, učestala pojava pojasnih kopči pojasa za nošenje mača u viteškim srednjovjekovnim grobovima, govori nam kako je mač otpjevao svoju baladu i u našem gradu.
Piše: Krešimir Vacek
- PIŠE: Pakrački list
- 1870
Slika 1: Jedna od najpoznatijih fotografija iz vremena Domovinskog rata, fotografija na kojoj se nalaze naša četiri legendarna pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Ivan Selak, Rudolf Perešin, Danijel Borović i Ivica Ivandić. Fotografija se nalazi na zidu u Muzeju vojne i ratne povijesti, a poklon je Ivice Ivandića.
U ovom broju Pakračkog lista predstavljamo vam eksponate još jednog hrvatskog branitelja za kojega s pravom vjerujemo da je većini vas dobro poznat.Riječ je o legendarnom pilotu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, pukovniku Ivici Ivandiću, koji je u svibnju 1992. godine zajedno sa svojim kumom, također pilotom Ivanom Selakom, prebjegao iz JNA s avionom MiG-21, čime je dao nemjerljiv doprinos stvaranju i jačanju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.
Suradnja pukovnika Ivandića i našeg muzeja traje od 2019. godine, a tijekom tog razdoblja ostvarili smo niz iznimno vrijednih i zanimljivih projekata, dok se neki od njih tek planiraju realizirati u budućnosti. Nakon prvog kontakta uslijedio je i osobni posjet pukovnika Ivandića muzeju, prilikom kojega je za stalni postav ustupio svoj pilotski kombinezon s kompletnom opremom koju je koristio tijekom Domovinskog rata. Uz to, muzej je obogaćen i brojnim kartama s detaljnim objašnjenjima njihove namjene i značenja, kao i fotografijama koje danas krase zidove našeg muzeja i svjedoče o važnim trenucima novije hrvatske povijesti. Dio tih materijala možete vidjeti izložene u našem muzeju, dok su neke karte, zbog svojih dimenzija, zasad ostale neobjavljene.
Posjetiteljima koji žele vidjeti i te karte napominjemo kako se one nalaze u našoj knjižnici - slobodno ih zatražite na uvid, a naši volonteri će vam ih rado pokazati. Tijekom Noći muzeja 2020. godine, čija je tema bila Ratno zrakoplovstvo, ponovno smo ugostili pukovnika Ivandića kako bismo zajedno još detaljnije predstavili razvoj i značaj Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Tom je prilikom donio dio svoje pilotske opreme te je, zajedno s ostalim gostima, ovu Noć muzeja učinio izuzetno zanimljivom, sadržajnom i atraktivnom za posjetitelje. Suradnja s pukovnikom Ivicom Ivandićem nastavlja se i dalje, a novo druženje s ovim legendarnim pilotom planirano je za siječanj 2026. godine, ponovno u sklopu Noći muzeja, kada ćemo imati priliku još jednom ugostiti legende Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i zajedno s posjetiteljima prisjetiti se trenutaka naše vojne povijesti te vas i ovim putem pozivamo na ovaj događaj. Vidimo se!
Slika 2: Pilotski kombinezon i oprema Ivice Ivandića koju je koristio tijekom Domovinskog rata a sada kao eksponat u Muzeju vojne i ratne povijesti.
Slika 3: Povratak iz „ Oluje „ 1995. godine.
Slika 4: Pukovnik Ivica Ivandić i Mario Tušek, voditelj muzeja prilikom Ivičinog prvog posjeta Muzeju vojne i ratne povijesti, 6. rujna 2019. godine u starom muzejskom prostoru.
Slika 5: U Noći muzeja 2020. godine, moglo se je vidjeti jako puno zrakoplovne opreme, a gosp. Ivandić je ponio i svoj visinski kombinezon za zrakoplov MIG – 21 kojega su posjetitelji mogli obući i koji je plijenio pozornost.
- PIŠE: Pakrački list
- 343
Kao i svake godine, i naš muzej se priključuje manifestaciji Noć muzeja, koja će se prema sadašnjim informacijama održati u petak, 30. siječnja 2026. godine ( do izlaska ovog broja Pakračkog lista, službeno još uvijek nije određen datum održavanja Noći muzeja 2026. iako je termin uvijek rezerviran za zadnji petak u siječnju). Taj dan, naš stalni muzejski postav bit će otvoren za posjetitelje od 18.00 do 24.00 sata, pružajući vam priliku da istražite bogatu povijest vojne tehnike i ratne povijesti Hrvatske. Središnji događaj večeri predviđen je preko puta muzeja, u Kuriji Janković, gdje ćemo s početkom u 18.00 sati, održati promociju dviju iznimno vrijednih knjiga iz povijesti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Radi se o knjigama Prelet za Hrvatsku, autora Danijela i Snježane Borović te Pleterničko nebo spasa. autora Maria Kalana.
Svoj dolazak u Pakrac, za taj dan su najavili neki od bivših i sadašnjih pilota HRZ-a, što ovu promociju čini jedinstvenom prilikom da se ljubitelji zrakoplovstva i vojne povijesti upoznaju i druže s našim pilotima u opuštenoj atmosferi. Osim promocije, pripremili smo i još neka iznenađenja za posjetitelje, što ovu Noć muzeja čini idealnom prilikom da nas posjetite i uvjerite se zašto smo nezaobilazna točka na karti vojnih muzeja u Hrvatskoj.
Vidimo se 30. siječnja, dođite, istražite, upoznajte pilote i uživajte u večeri posvećenoj povijesti i zrakoplovstvu!
Piše: Mario Tušek
- PIŠE: Suzana Bartolić
- 4780
Predbožićno vrijeme uvijek nosi neku posebnu toplinu i to su dani kada se ljudi malo više osvrću jedni na druge, kada glazba ima jaču poruku, a dobra djela i iskrene priče dolaze u prvi plan. Upravo zato odlučili smo u ovom razdoblju ispričati priču o čovjeku, Goranu Plavčeku iz Prekopakre, koji svojim životom, radom i glazbom svakodnevno spaja ljude. Svoje svirke ne doživljava samo kao glazbeni nastup, već kao trenutke zajedništva i radosti koji se pamte za cijeli život. U ovom razgovoru želimo saznati kako izgleda život nekoga tko svakodnevno spaja odgovornost, adrenalin i ljubav prema glazbi i kako sve to uopće stigne. U vremenu kada je najvažnije biti čovjek, njegova priča i glazba podsjećaju nas na prave vrijednosti koje Božić nosi.
Život u ritmu obaveza i poziva
Njegov dan započinje kao i kod većine ljudi, gotovo uvijek oko 5.20 sati. Alarm zazvoni, a tišina kuće kratko potraje prije nego što se sve pokrene. Posao počinje već u šest sati i taj jutarnji ritam s vremenom postane dio čovjeka. Nema puno razmišljanja, jednostavno se ustane, krene i radi ono što se zna da se mora. Tijekom tjedna glazba mu uglavnom miruje kada je riječ o nastupima, ali to ne znači da nije prisutna.
„Glazba nikada ne staje i stalno je prisutna kroz pripreme, razmišljanja, dogovore, poruke, planiranja i probe. I kada ne sviram, radim za glazbu.
Vatrogastvo je opet poseban svijet unutar svega toga i to je poziv koji ne pita ima li se vremena, je li netko umoran ili već preopterećen. To je nešto što se nosi u sebi i živi svakodnevno. Intervencije se ne planiraju i ne odbijaju, tu nema posebnog objašnjenja, ili to voliš ili ne možeš biti dio toga. Ljudi me često pitaju kako uspijeva uskladiti posao, glazbu, vatrogastvo i obitelj. Iskreno, ne postoji posebna formula. To je navika, ali i način razmišljanja, a kad nešto radiš s razlogom i srcem, ne brojiš sate nego rezultate.
Sve tijekom dana nekako dođe na svoje mjesto i za sve se pronađe vremena, samo se prema svemu treba ispravno odnositi. Sve te uloge koje prolazim imaju svoje zahtjeve, mane i vrline, kao i sve u životu. Nije lako, ali sve je moguće kada se u nečemu istinski uživa.
Svjestan sam da je mnogima danas teško shvatiti kada im netko kaže: „Imam vremena i za tebe, mogu i želim ti pomoći“, započeo je svoju priču Goran Plavček.
Ne postoji uloga koju bi posebno izdvojio i sve su mu podjednako važne. Međutim, obitelj mu je, naravno, na prvom mjestu, a ostalo se nekako sve samo posloži. Posao je uvijek shvaćao ozbiljno i odgovorno jer smatram da se to vidi i osjeti, glazba mu opet daje rasterećenje i slobodu, a vatrogastvo je ono posebno zadovoljstvo koje se ne može kupiti ni zamijeniti, osjećaj da je bio tu kada je nekome trebalo.
Glazba kao životni put i unutarnji mir
Glazba je prisutna u njegovom životu od najranijeg djetinjstva i svi znamo da nekada nisu postojala okupljanja, slavlja ili kolinja na kojima se nije zapjevalo, a u njegovoj obitelji bilo je mnogo glazbenika pa se znalo zapjevati i bez posebnog razloga. Na taj način ih je slušao i učio, sve dok nije naučio svirati i pjevati stare pjesme koje svira i danas. Prvu harmoniku dobio je za šesti rođendan i još je uvijek čuva. Ona nije samo instrument, već uspomena na bezbrižne dane i prve pokušaje sviranja.
„Kao dijete stalno sam nešto izrađivao, od tambure do mikrofona, sve što je imalo veze s glazbom. Majka mi je, radeći u tvornici Papuk, napravila gitaru od drveta i tada nije bila savršena, ali je bila „pun pogodak“ i bila je samo moja! S njom je sve i počelo“, priča Plavček.
Aktivno bavljenje live svirkama započelo je oko 2005. godine. Počeci su bili skromni, s raznim kombinacijama i sastavima, ali s puno volje i entuzijazma.
Osnivanjem Unique benda 2013. godine priča je dobila svoj pravi oblik. Od prvog dana sastav koji čine Matija Straga, Josip Plavček i on ostao je isti, što smatra velikim bogatstvom. Među njima postoji međusobno povjerenje, razumijevanje i prijateljstvo, a bend je s vremenom postao i više od glazbe, postao je mala obitelj.
Kako vrijeme prolazi, očima jednog dugogodišnjeg svirača, priča kako se primjećuje razlika između nekadašnjih i današnjih zabava. Nekada se svirka čekala s nestrpljenjem, pjevalo se i plesalo bez zadrške i pjesme, dok su danas ukusi drugačiji, a pjesme se brže mijenjaju. Ipak, zadatak glazbenika kroz godine ostaje isti, a to je spojiti ljude kroz glazbu, stvoriti dobru atmosferu, zadovoljiti i stariju i mlađu publiku, što često zna biti veliki izazov.
„Najbolji ritual za prebacivanje mentalnog stanja između različitih uloga koje dan nosi je imati jasne prioritete i svjesno stavljati stvari na njihovo mjesto. Najbolji odmor za mene je zasigurno glazba. To je smirivanje duše i ulazak u neki drugi svijet. Čak i kada sam bolestan i bez snage, sjednem za klavijaturu kod kuće, koja je uvijek u pogonu, odsviram ili napišem nekoliko stihova, onako samo za sebe, bez buke i ljudi. U tim trenucima ne postoji tableta koja može učiniti duši ono što može glazba.
Kada bi opisivao sve zanimljive nastupe, ne bi stali u jedne novine. Svaka svirka ima svoj trenutak i svoju priču. Ipak, neke uspomene ostanu posebno urezane u sjećanje. Među njima je i put s kolegom Matijom u Biograd na Moru, gdje su svirali doček Nove godine. Sve je bilo dogovoreno, osim jednog detalja, a nitko nije pitao imaju li sobe odvojene krevete. Na to je Matija samouvjereno rekao: „Pa naravno da ima, rekao sam da dolaze dvojica.“
Iznenađenje nas je dočekalo po dolasku, u apartmanu nas je čekao udoban bračni krevet. No, to smo podnijeli momački i svirali do jutra. Spavanje ionako nije bilo u planu, jer je bila Nova godina.
Slična priča dogodila se i na jednoj momačkoj večeri, gdje smo na fešti na kraju ostali samo dva dobra prijatelja i mi. Ostali su odlučili odspavati, ali nas četvoricu to nije spriječilo da se zabavljamo do jutra.“, prisjeća se Plavček.
Među posebnim uspomenama je i nastup s Tamburaškim orkestrom grada u Blatu, na otoku Korčuli za koje kaže da su predivni ljudi, umirujuće mjesto i jednostavno, čisto uživanje.
Svaki nastup je poseban na svoj način, u moru glazbe, svirki i putovanja. Ipak, jedan nastup ostao je u srcu kao nešto sasvim drugačije. Dobio je poziv od jedne majke, obitelji kojoj su već svirali na nekoliko fešti. Nažalost, preminuo joj je otac, a imali su dogovorenu svirku za rođendan njezina sina, dječaka u kolicima koji ih jako voli. Svirka je, naravno, morala biti otkazana, ali majka je imala posebnu zamisao. Pozvala ih je u svoju kuću kako bi iznenadili sina i barem mu na taj način uljepšali rođendan.
„Toliku sreću, ljubav i emociju rijetko viđam, a suza je bilo posvuda! Nama, kao izvođačima, srce je bilo ispunjeno velikom zahvalnošću zbog takvog poziva.
Takvih sličnih doživljaja bi se moglo nabrajati danima, ali iskustvo govori da su uglavnom to sve lijepe i zabavne priče. Hvala Bogu, onih ružnih ima vrlo malo“, govori nam.
Većina njegovih životnih želja ostvarila se, ali ostalo ih je još nekoliko za koje se nada da će se ispuniti. Kažu da se želje ne govore, pa ih zato ni on ne želi sada reći, iako jedna od njih svakako pronaći još veći mir u glazbi i vidjeti sebe u njoj u nekim budućim, mirnijim danima.
Vatrogastvo, posao i odgovornost prema ljudima
Već pet godina aktivni je član DVD-a Prekopakra kao operativni vatrogasac i takva uloga nosi mnogo odgovornosti, stresa i neizvjesnosti.
„Najteži su trenuci oni kada vidim strah i tugu u očima ljudi koji su ostali bez svega ili se bore s nevoljom. Takve slike ostaju s čovjekom i nose se kući, htio on to ili ne.
Vatrogastvo donosi i one svjetlije trenutke, osjećaj da si pomogao, da je intervencija završila uspješno i da se u DVD vraćamo s ponosom, a takvi trenuci brišu umor i daju smisao svemu. Vatrogastvo me je naučilo da se u životu ne okreće glava od problema i da se uvijek zastane i pomogne, a ponekad je dovoljno i negdje biti samo prisutan. Ovim putem izražavam zahvalnost svim vatrogascima koji ostavljaju sve kako bi pomogli drugima“, zahvaljuje Plavček.
Uz vatrogastvo, njegov posao voditelja benzinske pumpe u Pakracu također zahtijeva puno energije i odgovornosti. Ljudi često vide samo površinu, no iza svega stoji velika organizacija. Od nabave robe i papirologije, do brige da sve bude uredno,
čisto i na svom mjestu, trava pokošena, stakla oprana, okoliš uređen. Voli organizaciju i red, što njegovi dečki dobro znaju, a iako posla uvijek ima, uglavnom je nasmiješen i uvijek spreman saslušati svakoga, zbog čega mu je 2019. godine dodijeljeno priznanje i nagrada u Križevcima za najboljeg djelatnika benzinske postaje u konkurenciji svih djelatnika postaja tvrtke KTC.
“Ljudi znaju biti i ljuti i neljubazni, ali, srećom, više je onih koji su ljubazni i dragi. Na kraju se sve loše ipak nekako riješi. Nakon osam i pol godina rada mogu reći da sam prošao i dobro i loše, ali na kraju svega sam zadovoljan jer ništa od toga ne bi bilo moguće bez ekipe na poslu. Iako je svatko od nas pomalo razbacan na svoju stranu i ima svoje vlastite interese, međusobno se opet zna tko što radi, a problemi se u većini slučajeva rješavaju zajednički, često i izvan posla. Timski rad, razumijevanje i međusobna pomoć ključ su svega“, zaključio je.
Obitelj kao temelj svega
Obitelj kao njegov glavni oslonac, početak je i kraj svega. Supruga je stup kuće, osoba koja razumije njegov ritam, izostanke i obaveze. Već dvadeset godina zajedno grade život, bez podjela i računanja tko je što dao i uložio. Djeca su njegova najveća snaga i ponos – Mihael, Jan i Lucija, svatko poseban, sa svojim karakterom i snovima.
„Mihael je već odrastao čovjek, ima svoj posao, dobro mu ide i mogu reći da već učimo jedan od drugoga. Jan je još u školi, ali također pokazuje svoju ozbiljnost, dok je najmlađa princeza Lucija tatina posebna životna radost, ponosna mažoretkinja svoga grada i njegov glavni vokal tijekom kućnih vježbi. Roditeljstvo me je najviše naučilo strpljenju, odricanju i pravim vrijednostima. Naša kuća svaki dan je puna glazbe, smijeha, života i nije uvijek lako uskladiti sve obaveze pa često nastane prava zbrka, ali za obitelj uvijek mora biti vremena. Igra „Čovječe, ne ljuti se“ brzo završi jer se tata ipak malo ljuti jer ne može dobiti šesticu. Bio sam zato i našminkan, ali to ne bi mijenjao ni za što. Ponekad je kaotično, ali to je naš kaos.
Kada pogledam unatrag, ne bi mijenjao ništa jer su mi roditelji dali temelj i usmjerili me na pravi put. Najveća snaga u svemu ovome je prvenstveno moja obitelj, glazba kao lijek za dušu i vatrogasna braća kao dokaz zajedništva. Sreća nije u savršenstvu, nego u zadovoljstvu onim što jesi i onim što imaš.
Oko sebe imam mnogo dobrih ljudi i vjerujem da uvijek treba poslušati što ti netko govori, ali ne moraš to odmah prihvatiti, u hrpi komentara i priča često se krije istina koju najčešće ne želimo vidjeti vlastitim očima“, zaključuje.
- PIŠE: Pakrački list
- 1631
Centar Pakraca 1995. godine, poslije “VRO Bljesak” Fotografija je snimljena s terase caffe bara Škorpija (danas caffe bar „Garden„), a na njoj se nalaze snimatelj Boris Zengal (s kamerom na ramenu) i Davor Lovrić, obojica iz HTV studija Bjelovar. Fotografiju nam je ustupio Jurica Žuro - Jura, u to vrijeme vlasnik Škorpije, koji je fotografiju i snimio.
Utjecaj novinarstva i ratne fotografije u vrijeme kriza, a osobito tijekom oružanih sukoba, poznat je i više nego dobro. Fotografski objektiv često zabilježi ono što riječi ne mogu u potpunosti dočarati, pa ne čudi izreka kako fotografija govori više od tisuću riječi. Upravo zato, uz svaku od fotografija koje donosimo u ovom broju Pakračkog lista nastojali smo približiti i priču koja se krije iza nje – priču o ljudima, događajima i atmosferi jednoga vremena. Za ovaj broj Pakračkog lista odabrali smo manji, ali reprezentativan izbor snimaka iz našeg bogatog fundusa.
Jednako snažne i vrijedne bile bi i neke druge fotografije, no izbor je uvijek samo ulaz u mnogo širi vizualni arhiv. Prikazane fotografije predstavljaju tek mali dio građe koja krasi zidove našeg muzeja, dok se znatan broj čuva u brojnim albumima i digitalnim datotekama, sistematiziran i sačuvan za generacije koje dolaze. Ovdje prvenstveno donosimo fotografije vezane uz ratna zbivanja u Pakracu i Lipiku – jednim od ključnih poprišta Domovinskog rata. Riječ je o radovima naših dugogodišnjih suradnika i svjedoka vremena: Darka Bavoljka, Željka Gašparovića, Teodora Goričaneca, Darka Gorenaka i Željka Sajka.
Posebno mjesto zauzimaju fotografije pokojnog Tonija Hnojčika, neponovljivog kroničara ratne stvarnosti. Njegov bogati opus čuva se zahvaljujući donaciji Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Pakračkom listu te Srednjoj školi Pakrac, koja je u godinama neposredno nakon završetka Domovinskog rata otkupila desetke njegovih snimaka. Te su fotografije kasnije prikazivane na izložbama širom Hrvatske i u inozemstvu, doprinoseći razumijevanju i osvještavanju strahota koje je rat donio. Prilikom posjeta muzeju pozivamo vas da, osim izložbenog postava, uz stručno vodstvo zavirite i u našu arhivu fotografija — jer muzej nije samo ono što je izloženo u vitrinama. Naše arhivsko blago pruža još dublji uvid u povijesna zbivanja, svakodnevicu i ljude koji su živjeli i stvarali u najtežim trenucima. Kao i uvijek, otvoreni smo za suradnju s građanima i institucijama. Ako posjedujete fotografski materijal ili dokumentaciju vezanu uz ovu tematiku, nevezano za povijesni period, a voljeli biste je darovati muzeju ili nam ustupiti za skeniranje, bit ćemo vam iskreno zahvalni. Svaka fotografija, svaki fragment sačuvanog sjećanja dragocjen je doprinos kolektivnoj memoriji i povijesnoj istini.
Piše: Mario Tušek
Fotografija Keć Vendela koja prikazuje hrvatski tenk T55 u centru grada Pakraca (zaklonjen iza Vladikinog dvora) s policijskom posadom (Božidar Ribarić čuči kod cijevi tenka, Vendel Keć sjedi na kupoli tenka s puškom u ruci i Boris Kelemen koji čuči na kupoli tenka). Fotografija nam je zanimljiva iz razloga što je stranim posjetiteljima muzeja teško shvatiti da je uz Hrvatsku vojsku policija branila Pakrac, kao i mnoga druga mjesta te da je policija na početku Domovinskog rata bila jedina hrvatska oružana formacija. Pogotovo im je teško za shvatiti da je policija u svom sastavu imala i tenk. Fotografija je poklon Božidara Ribarića iz Pakraca.
Fotografija na kojoj se nalazi grafit s kuće u centru grada Pakraca („Zgrada Šokčić„) kojeg je fotografirao Željko Gašparović - Gašo iz Novske. Ovaj grafit je postao jedan od poznatijih ratnih plakata i često se je mogao vidjeti u medijima a danas se nalazi i na muzejskom suveniru kako bi podsjetio na 1991. godinu i početak Domovinskog rata kroz „ rat grafitima„.
Pogled na zgradu na kojoj je bio napisan grafit. Ukoliko povećate fotografiju, možete ga uočiti pokraj ulaza (iza breze). Za muzejsku Zbirku fotografija, poklon Udruge djece branitelja Pakraca - Lipika.
Fotografija koja je snimljena nakon oslobađanja Lipika u prosincu 1991. godine. Na fotografiji koju je Željko Gašparović snimio na lipičkoj ergeli, nalazi se pripadnik pakračkog 76. samostalnog bataljuna Željko Lipušić iz Pakraca. Pogled na lice ovog branitelja zorno dočarava sve strahote koje su branitelje dočekale nakon ulaska na ergelu.
Fotografija Borisa Fabijanca nastala 8. rujna 1991. godine prilikom pokušaja proboja prema pripadnicima bjelovarske A satnije 105 brigade koji su ostali u okruženju u selu Kusonje. Na osnovu ovog tragičnog događaja, snimljen je film „ Broj 55„.
Fotografija iz ratnog Pakraca koju su nam poklonili članovi Udruge dragovoljaca veterana Domovinskog rata Ivanec, pripadnici 2. bojne (Ivanec) 104. brigade HV. Fotografija je snimljena u ulici Matice hrvatske s pogledom na položaje pobunjenih Srba na obroncima iznad Pakraca.
Fotografija Tonija Hnojčika koja je snimljena 24. listopada 1991. godine u Prekopakri. Na fotografiji, na nosilima, nalazi se Pakračanin Zlatko Kubalek koji je zajedno s još nekoliko branitelja ranjen uz minobacački položaj na koji je pala neprijateljska granata. Svi ranjeni iz ovog događaja, brzom liječničkom intervencijom su preživjeli dok je najmlađi od njih, devetnaestogodišnji Mario Svjetličić na mjestu poginuo. Nekoliko fotografija tog događaja izloženo je u muzeju, a ova najveća je poklon Zlatka Kubaleka koji nam je za muzej poklonio još neke svoje predmete vezano za Domovinski rat ali i za poslijeratni period.
Fotografija nama nepoznatog autora na kojoj se nalazi oklopljeni kamion marke TAM 130. Ovaj kamion su oklopili pakrački branitelji u Prekopakri i nadjenuli mu ime TOP 1 ( TOP – tvornica oklopnjaka Prekopakra ). Oklopnjak se je sastavljao skoro na prvoj borbenoj crti, a za vrijeme minobacačkih napada, branitelji bi često morali prekidati rad i sklanjati se u društveni dom Matkovac u čijem se dvorištu oklopnjak izgrađivao. Oklopnjak je rađen u nekoliko faza te se na raznim fotografijama može vidjeti drugačiji izgled samog vozila. Na ovoj fotografiji koja je snimljena na Ininoj benzinskoj pumpi u Pakracu, vidi se da tada još nije postavljena kupola za strojnicu već su poslagane vreće s pijeskom. U Prekopakri su izrađena dva oklopnjaka (TOP 1 i TOP 2) koji su dijelili istu sudbinu jer su uništeni u neprijateljskim zasjedama. Dok je ovaj oklopnjak na žalost poznat po stradavanju bjelovarskih branitelja 8. rujna 1991. godine u selu Kusonje, drugi je stradao u poznatoj bitki za Batinjane 6. listopada 1991. godine kada se grad Pakrac našao u totalnom okruženju, a pakrački branitelji su uz pomoć ovog oklopnjaka pokušali probiti obruč što su na kraju uz velike žrtve i uspjeli.
- PIŠE: Pakrački list
- 393
... Zagreb mnogi ne upoznaju! Čak ni njegovi rođeni žitelji, a niti oni dugogodišnji. Ne upoznaju ga niti mnogi studenti, školarci, a još više povremeni posjetitelji. Vjerojatno će se svi složiti sa tvrdnjom kako naš glavni grad ima puno muzeja. Nabrajanje će uvijek krenuti od onih najpoznatijih; Arheološki muzej u Zagrebu, Etnografski muzej Zagreb, Tehnički muzej Nikola Tesla, Prirodoslovni muzej Zagreb, Muzej grada Zagreba. Muzej suvremene umjetnosti, Muzej Mimara... Potom će se mnogi zamisliti pa moguće još dodati poneki. Rijetki će se sjetiti nekog „manjeg” muzeja. Itekako su vrijedni spomena i posjeta. Mnogi su ipak o njima čuli lijepih riječi, ali većini to ostane u onoj uzrečici: Baš ću jednom obići! Eto, ponuditi ću nekoliko svojih prijedloga slikom i pokojom riječi o relativno novijim muzejsko galerijskim prostorima. Od kojega krenutu? Nije bitan redoslijed...
Monetera - Muzej novca hrvatske narodne banke
... ljetos me jedna neobvezna šetnja gradom odvela do Moneterre, jednog od mlađih muzeja. Moderni je to interaktivni muzej novca osmišljen od strane ljudi iz HNB-a. Svrha mu je edukacija javnosti te širenje financijske pismenosti. Smješten na Europskom trgu, u Ban centru, Cesarčeva ul. br. 4. Osim ljudi iz HNB-a na osmišljavanju Moneterre radilo je još oko 200 raznih stručnjaka. Ljudi su to iz područja arhitekture, dizajna, audio-vizualnih komunikacija, ekonomije te muzeolozi, bihevioralni ekonomisti i ICT stručnjaci. Cijeli projekt od prvih radova do otvorenja ostvaren je u svega šest mjeseci. Prikazuje vremenske trake s prikazima povijesti novca u našim krajevima. Normalno i naš Banovac zauzima svoj prostor. Približava nam razne teme vezane uz novac i osobne financije. Naučite ovdje razlikovati falsifikate Eura, podsjetite se na našu Kunu. Ovdje se možete i zabaviti - zavrtjeti globalni novčani vremeplov, okušati se u kvizovima na temu novca, izraditi u „bankomatu” svoju personaliziranu novčanicu kao jedinstveni suvenir. Ocjena: modernost pršti.
Kuća karikature Oto Reisinger
...velikan karikature, svevremenski “Perin otac” g. Oto Reisinger dobio je zahvaljujući svom unuku Marku (i ostatku obitelji) novu kuću. Dom svojih karikatura zauzeo je muzejsko galerijski prostor na Gornjem gradu. Od Trga Bana Jelačića, gore u Radićevoj na k. br. 44; sto i nešto koraka od skretanja za Kamenita vrata, desno prema Mlinskim stubama. Otvorenje se zbilo u ožujku 2024. Pero Vas zove! Izuzetno maštovita ulaznica sa tematskim karikaturama autora uljepšati će Vaš ulazak u ovaj izuzetni svijet. Uživati će pogotovo malo stariji građani koji se sjećaju g. Otta i novinskih uspješnica u Vjesniku kojima je opisivao, političku, sportsku i svakodnevnu scenu svoga doba. Naš svjetski nagrađivan karikaturist i ilustrator izdao je i nekoliko knjiga. Dobitnik je i mnogih domaćih nagrada i priznanja. Ocjena: Krasotan povratak u prošlost.
Muzej 80-ih
... izbor jedne nedjeljne šetnje pao je na mali muzej u Radićevoj 34, prvi kat. Malo niže od Kamenitih vrata, tamo preko puta nedavno ukradena koplja sa spomenika sv. Juraja koji pobjeđuje zmaja. Fotkam nemaštovite i neuredne izloške. Razmještaj prostorija stana u komu je muzej nekako se nazire. Iz ulaznog hodnika ulazimo u dnevni boravak. Trosjed, fotelja, zavjese, stolić, fićek, gobleni, tabletići, uokvirene replike
jeftinih slika u još jeftinije rame.
Samostojeća svjetiljka, ploče, video kazete, gramofoni, albumi, komode i ormari... Ok,dojam 80-ih je tu. Pretrpani regal s nabacanom zgužvanom odjećom i predmeti po policama i ladicama u njemu nabacani su bez smisla. Ne znam zašto. Nokako muzej vjerojatno nema kustosa, moguću bi neorganiziranost trebala znati objasniti Anastasija Knežević, privatni vlasnik muzeja osnovanog 2017. Ocjena: razočaravajuća sjeta!
Muzej mamurluka
... pisanu šetnju nastavljam osvrtom posjete Muzeju mamurluka. Lokacija Vlaška ul. 55. Koja minuta šetnje od Trga Bana J. Jelačića preko Europskog trga. Tramvajem u smjeru Maksimira svega jednu stanicu. Već vas sami haustor uvodi u odlično raspoloženje muzeja osnovanog krajem 2019. Veselju i gostoljubivosti u ovom muzeju nema kraja. Očekuju Vas doživljaji iz svijeta maligana. Onih pretjeranih! Rijetki ih nemaju. Odlično društvo, pokoja čašica više i malo Vam treba za ući u kuću slavnih mamurluka. Interaktivno, ludo, nevjerojatno, ali i poučno. Sve što ste o mamurluku oduvijek željeli saznati, a niste se usudili popiti. Citat: “Pozdrav :), ja sam Rino! Osnivač sam Muzeja mamurluka. Prije nekoliko godina (p)bio sam sa svojim prijateljima i razgovarao o našim pijanim pričama. Prijatelj je pričao kako se probudio s pedalom bicikla u džepu i meni je sinula ideja - zašto ne bi postojala neka kolekcija svih pijanih priča i predmeta s kojima su se ljudi budili mamurni! Nakraju posjete možete izabrati rakijicu za sretan put dalje gradskim prijevozom. Ocjena: nazdravljam nesvakidašnje originalnoj ideji.
Muzej iluzija
... Ilica 72, Zagreb, Hrvatska! Jedinstveno u svijetu. Prije svega, ovo je muzej vizualnih iluzija, znatiželje, smijeha, raznih drugih podražaja i osjetila. Fascinantno! Nakon ove posjete - više ništa nije isto! Muzej za sve uzraste. Grupni i pojedinačni posjeti, rođendani, eventi - sve je ovdje moguće. Ovaj hrvatski koncept raširio se u dvadesetak svjetskih gradova. Muzej su 2015. godine začeli poduzetnici Roko Živković i Tomislav Pamuković u Zagrebu. Do sada je gotovo deset puta preuređen. Ovaj postav muzeja uključuje preko 70 eksponata. Muzej je osvojio 2022. godine nagradu za najbolju svjetsku franšizu. Ponuda kroz sobe: soba ogledala, anti-gravitacijska soba, obrnuta soba, ames soba. Instalacije: kaleidoskop, glava na pladnju, rupa bez dna, varljivi štap. Ma ne mogu sve ni nabrojati. Slike iluzija i još štošta. Ocjena: za one koji žele doživjeti svijet drugačije.
... to bi bilo to za sada. Mogu još opisati i Muzej prekinutih veza, Muzej čokolade Zagreb, HaHaHouse/Muzej smijeha, pa zatim Cravaticum boutique muzej (Zagreb). Ne smijem u svojoj nostalgiji za bivšim vremenima spomenuti Muzej Novog vala. Obiđite Selfie muzej i Muzej povijesti videoigara, Cannabis muzej. Obiđite i uživajte muzeologiju.
Piše: Marijan Lukić Luky