Predbožićno vrijeme uvijek nosi neku posebnu toplinu i to su dani kada se ljudi malo više osvrću jedni na druge, kada glazba ima jaču poruku, a dobra djela i iskrene priče dolaze u prvi plan. Upravo zato odlučili smo u ovom razdoblju ispričati priču o čovjeku, Goranu Plavčeku iz Prekopakre, koji svojim životom, radom i glazbom svakodnevno spaja ljude. Svoje svirke ne doživljava samo kao glazbeni nastup, već kao trenutke zajedništva i radosti koji se pamte za cijeli život. U ovom razgovoru želimo saznati kako izgleda život nekoga tko svakodnevno spaja odgovornost, adrenalin i ljubav prema glazbi i kako sve to uopće stigne. U vremenu kada je najvažnije biti čovjek, njegova priča i glazba podsjećaju nas na prave vrijednosti koje Božić nosi.

Život u ritmu obaveza i poziva
Njegov dan započinje kao i kod većine ljudi, gotovo uvijek oko 5.20 sati. Alarm zazvoni, a tišina kuće kratko potraje prije nego što se sve pokrene. Posao počinje već u šest sati i taj jutarnji ritam s vremenom postane dio čovjeka. Nema puno razmišljanja, jednostavno se ustane, krene i radi ono što se zna da se mora. Tijekom tjedna glazba mu uglavnom miruje kada je riječ o nastupima, ali to ne znači da nije prisutna.
„Glazba nikada ne staje i stalno je prisutna kroz pripreme, razmišljanja, dogovore, poruke, planiranja i probe. I kada ne sviram, radim za glazbu.
Vatrogastvo je opet poseban svijet unutar svega toga i to je poziv koji ne pita ima li se vremena, je li netko umoran ili već preopterećen. To je nešto što se nosi u sebi i živi svakodnevno. Intervencije se ne planiraju i ne odbijaju, tu nema posebnog objašnjenja, ili to voliš ili ne možeš biti dio toga. Ljudi me često pitaju kako uspijeva uskladiti posao, glazbu, vatrogastvo i obitelj. Iskreno, ne postoji posebna formula. To je navika, ali i način razmišljanja, a kad nešto radiš s razlogom i srcem, ne brojiš sate nego rezultate.
Sve tijekom dana nekako dođe na svoje mjesto i za sve se pronađe vremena, samo se prema svemu treba ispravno odnositi. Sve te uloge koje prolazim imaju svoje zahtjeve, mane i vrline, kao i sve u životu. Nije lako, ali sve je moguće kada se u nečemu istinski uživa.
Svjestan sam da je mnogima danas teško shvatiti kada im netko kaže: „Imam vremena i za tebe, mogu i želim ti pomoći“, započeo je svoju priču Goran Plavček.
Ne postoji uloga koju bi posebno izdvojio i sve su mu podjednako važne. Međutim, obitelj mu je, naravno, na prvom mjestu, a ostalo se nekako sve samo posloži. Posao je uvijek shvaćao ozbiljno i odgovorno jer smatram da se to vidi i osjeti, glazba mu opet daje rasterećenje i slobodu, a vatrogastvo je ono posebno zadovoljstvo koje se ne može kupiti ni zamijeniti, osjećaj da je bio tu kada je nekome trebalo.

Glazba kao životni put i unutarnji mir
Glazba je prisutna u njegovom životu od najranijeg djetinjstva i svi znamo da nekada nisu postojala okupljanja, slavlja ili kolinja na kojima se nije zapjevalo, a u njegovoj obitelji bilo je mnogo glazbenika pa se znalo zapjevati i bez posebnog razloga. Na taj način ih je slušao i učio, sve dok nije naučio svirati i pjevati stare pjesme koje svira i danas. Prvu harmoniku dobio je za šesti rođendan i još je uvijek čuva. Ona nije samo instrument, već uspomena na bezbrižne dane i prve pokušaje sviranja.
„Kao dijete stalno sam nešto izrađivao, od tambure do mikrofona, sve što je imalo veze s glazbom. Majka mi je, radeći u tvornici Papuk, napravila gitaru od drveta i tada nije bila savršena, ali je bila „pun pogodak“ i bila je samo moja! S njom je sve i počelo“, priča Plavček.
Aktivno bavljenje live svirkama započelo je oko 2005. godine. Počeci su bili skromni, s raznim kombinacijama i sastavima, ali s puno volje i entuzijazma.
Osnivanjem Unique benda 2013. godine priča je dobila svoj pravi oblik. Od prvog dana sastav koji čine Matija Straga, Josip Plavček i on ostao je isti, što smatra velikim bogatstvom. Među njima postoji međusobno povjerenje, razumijevanje i prijateljstvo, a bend je s vremenom postao i više od glazbe, postao je mala obitelj.
Kako vrijeme prolazi, očima jednog dugogodišnjeg svirača, priča kako se primjećuje razlika između nekadašnjih i današnjih zabava. Nekada se svirka čekala s nestrpljenjem, pjevalo se i plesalo bez zadrške i pjesme, dok su danas ukusi drugačiji, a pjesme se brže mijenjaju. Ipak, zadatak glazbenika kroz godine ostaje isti, a to je spojiti ljude kroz glazbu, stvoriti dobru atmosferu, zadovoljiti i stariju i mlađu publiku, što često zna biti veliki izazov.
„Najbolji ritual za prebacivanje mentalnog stanja između različitih uloga koje dan nosi je imati jasne prioritete i svjesno stavljati stvari na njihovo mjesto. Najbolji odmor za mene je zasigurno glazba. To je smirivanje duše i ulazak u neki drugi svijet. Čak i kada sam bolestan i bez snage, sjednem za klavijaturu kod kuće, koja je uvijek u pogonu, odsviram ili napišem nekoliko stihova, onako samo za sebe, bez buke i ljudi. U tim trenucima ne postoji tableta koja može učiniti duši ono što može glazba.
Kada bi opisivao sve zanimljive nastupe, ne bi stali u jedne novine. Svaka svirka ima svoj trenutak i svoju priču. Ipak, neke uspomene ostanu posebno urezane u sjećanje. Među njima je i put s kolegom Matijom u Biograd na Moru, gdje su svirali doček Nove godine. Sve je bilo dogovoreno, osim jednog detalja, a nitko nije pitao imaju li sobe odvojene krevete. Na to je Matija samouvjereno rekao: „Pa naravno da ima, rekao sam da dolaze dvojica.“
Iznenađenje nas je dočekalo po dolasku, u apartmanu nas je čekao udoban bračni krevet. No, to smo podnijeli momački i svirali do jutra. Spavanje ionako nije bilo u planu, jer je bila Nova godina.
Slična priča dogodila se i na jednoj momačkoj večeri, gdje smo na fešti na kraju ostali samo dva dobra prijatelja i mi. Ostali su odlučili odspavati, ali nas četvoricu to nije spriječilo da se zabavljamo do jutra.“, prisjeća se Plavček.

Među posebnim uspomenama je i nastup s Tamburaškim orkestrom grada u Blatu, na otoku Korčuli za koje kaže da su predivni ljudi, umirujuće mjesto i jednostavno, čisto uživanje.
Svaki nastup je poseban na svoj način, u moru glazbe, svirki i putovanja. Ipak, jedan nastup ostao je u srcu kao nešto sasvim drugačije. Dobio je poziv od jedne majke, obitelji kojoj su već svirali na nekoliko fešti. Nažalost, preminuo joj je otac, a imali su dogovorenu svirku za rođendan njezina sina, dječaka u kolicima koji ih jako voli. Svirka je, naravno, morala biti otkazana, ali majka je imala posebnu zamisao. Pozvala ih je u svoju kuću kako bi iznenadili sina i barem mu na taj način uljepšali rođendan.
„Toliku sreću, ljubav i emociju rijetko viđam, a suza je bilo posvuda! Nama, kao izvođačima, srce je bilo ispunjeno velikom zahvalnošću zbog takvog poziva.
Takvih sličnih doživljaja bi se moglo nabrajati danima, ali iskustvo govori da su uglavnom to sve lijepe i zabavne priče. Hvala Bogu, onih ružnih ima vrlo malo“, govori nam.
Većina njegovih životnih želja ostvarila se, ali ostalo ih je još nekoliko za koje se nada da će se ispuniti. Kažu da se želje ne govore, pa ih zato ni on ne želi sada reći, iako jedna od njih svakako pronaći još veći mir u glazbi i vidjeti sebe u njoj u nekim budućim, mirnijim danima.

Vatrogastvo, posao i odgovornost prema ljudima
Već pet godina aktivni je član DVD-a Prekopakra kao operativni vatrogasac i takva uloga nosi mnogo odgovornosti, stresa i neizvjesnosti.
„Najteži su trenuci oni kada vidim strah i tugu u očima ljudi koji su ostali bez svega ili se bore s nevoljom. Takve slike ostaju s čovjekom i nose se kući, htio on to ili ne.
Vatrogastvo donosi i one svjetlije trenutke, osjećaj da si pomogao, da je intervencija završila uspješno i da se u DVD vraćamo s ponosom, a takvi trenuci brišu umor i daju smisao svemu. Vatrogastvo me je naučilo da se u životu ne okreće glava od problema i da se uvijek zastane i pomogne, a ponekad je dovoljno i negdje biti samo prisutan. Ovim putem izražavam zahvalnost svim vatrogascima koji ostavljaju sve kako bi pomogli drugima“, zahvaljuje Plavček.
Uz vatrogastvo, njegov posao voditelja benzinske pumpe u Pakracu također zahtijeva puno energije i odgovornosti. Ljudi često vide samo površinu, no iza svega stoji velika organizacija. Od nabave robe i papirologije, do brige da sve bude uredno,

čisto i na svom mjestu, trava pokošena, stakla oprana, okoliš uređen. Voli organizaciju i red, što njegovi dečki dobro znaju, a iako posla uvijek ima, uglavnom je nasmiješen i uvijek spreman saslušati svakoga, zbog čega mu je 2019. godine dodijeljeno priznanje i nagrada u Križevcima za najboljeg djelatnika benzinske postaje u konkurenciji svih djelatnika postaja tvrtke KTC.
“Ljudi znaju biti i ljuti i neljubazni, ali, srećom, više je onih koji su ljubazni i dragi. Na kraju se sve loše ipak nekako riješi. Nakon osam i pol godina rada mogu reći da sam prošao i dobro i loše, ali na kraju svega sam zadovoljan jer ništa od toga ne bi bilo moguće bez ekipe na poslu. Iako je svatko od nas pomalo razbacan na svoju stranu i ima svoje vlastite interese, međusobno se opet zna tko što radi, a problemi se u većini slučajeva rješavaju zajednički, često i izvan posla. Timski rad, razumijevanje i međusobna pomoć ključ su svega“, zaključio je.

Obitelj kao temelj svega
Obitelj kao njegov glavni oslonac, početak je i kraj svega. Supruga je stup kuće, osoba koja razumije njegov ritam, izostanke i obaveze. Već dvadeset godina zajedno grade život, bez podjela i računanja tko je što dao i uložio. Djeca su njegova najveća snaga i ponos – Mihael, Jan i Lucija, svatko poseban, sa svojim karakterom i snovima.
„Mihael je već odrastao čovjek, ima svoj posao, dobro mu ide i mogu reći da već učimo jedan od drugoga. Jan je još u školi, ali također pokazuje svoju ozbiljnost, dok je najmlađa princeza Lucija tatina posebna životna radost, ponosna mažoretkinja svoga grada i njegov glavni vokal tijekom kućnih vježbi. Roditeljstvo me je najviše naučilo strpljenju, odricanju i pravim vrijednostima. Naša kuća svaki dan je puna glazbe, smijeha, života i nije uvijek lako uskladiti sve obaveze pa često nastane prava zbrka, ali za obitelj uvijek mora biti vremena. Igra „Čovječe, ne ljuti se“ brzo završi jer se tata ipak malo ljuti jer ne može dobiti šesticu. Bio sam zato i našminkan, ali to ne bi mijenjao ni za što. Ponekad je kaotično, ali to je naš kaos.
Kada pogledam unatrag, ne bi mijenjao ništa jer su mi roditelji dali temelj i usmjerili me na pravi put. Najveća snaga u svemu ovome je prvenstveno moja obitelj, glazba kao lijek za dušu i vatrogasna braća kao dokaz zajedništva. Sreća nije u savršenstvu, nego u zadovoljstvu onim što jesi i onim što imaš.
Oko sebe imam mnogo dobrih ljudi i vjerujem da uvijek treba poslušati što ti netko govori, ali ne moraš to odmah prihvatiti, u hrpi komentara i priča često se krije istina koju najčešće ne želimo vidjeti vlastitim očima“, zaključuje.