Magazin

: PIŠE: Pakrački list; 26. ožujka 2026; 660

Od danas u poslijepodnevnim satima u prodaji je novi 643. Uskršnji broj „Pakračkog lista“ koji je pojačan na 44 stranice i u kojem pročitajte zanimljivosti i događanja iz mjeseca ožujka kojeg polako ispraćamo.

Po cijeni od 3 eura kupiti ga možete u KTC-u i Suvenirnici Pakrac.

U Temi broja detaljno smo popratili program ovogodišnje jubilarne 35. obljetnice obilježavanja početka Domovinskog rata u Pakracu. Jednako detaljno popratili smo i sve događanja u povodu obilježavanja Dana Grada Pakraca.

Tomislavu Novincu ovo je prvi Dan Grada na gradonačelničkoj dužnosti pa smo s njim porazgovarali o aktualnim temama i problemima, ali i o ambicioznim planovima za bližu budućnost.

U ožujku je održana i vrlo zanimljiva sjednica Gradskog vijeća Pakrac na kojoj su glavne teme rasprava bila poskupljenja, ali i broje druge komunalne i infrastrukturne teme.

Uskršnji je broj u kojem nam zanimljivo i poticajno promišljanje piše naš župnik vlč. Jozo Zorić, a donosimo i detaljan raspored obreda Velikog Tjedna kao i raspored Vaskršnjih bogosluženja Srpske pravoslavne Eparhije Pakračko-slavonske, Parohije Pakrac čiji vjernici Uskrs slave tjedan dana kasnije.

Važna vijest je i da su nakon prekopakranske, odobrena sredstva za izgradnju i pakračke osnovnoškolske sportske dvorane osnovne. Naše najnaseljenije naselje Jug od ovog ožujka je bogatije za „Mirisni labirint“ i tisuću novih sadnica lavande, a za građana će svakako važna informacija biti da smo zahvaljujući projektu Javne usluge autobusnog linijskog prijevoza „AureaBus“ bolje povezani sa županijskim sjedištem u Požegi, ali s Novskom i Okučanima.

Što se tiče sporta rukometašima „Pakraca“ ovog proljeća ide jako dobro i na čelu su trećeligaške karavane, dok će „Hajduk“ u subotu 28. ožujka tražiti prekid slabijeg rezultatskog niza. U ožujku smo izabrali i najbolje sportaše u protekloj 2025. godini.

Donosimo vam i nove tekstove naših putopisaca i kolumnista Marijana Lukića i Marija Tušeka, a u ovom broju čitajte i izvješća s brojnih skupština koje su održale naše udruge i vatrogasna društva.

Zahvala i svim našim oglašivačima koji vam u ovom broju čestitaju najveći kršćanski blagdan Uskrs!

: PIŠE: Domagoj Ajman; 22. ožujka 2026; 1493

Strpljenje, predanost i strast vrline su svakog tko voli prikupljati omiljene stvari, a kada iz hobija prikupite pet tisuća autića, kao u slučaju našeg sugovornika, 44-godišnjeg Nenada Božića poznatijeg pod nadimkom Nelle, onda ste stvorili zaista ozbiljnu i impresivnu kolekciju. Pretvorimo li to u brojke, to je kao da dnevno pribavite jedan autić i tako kontinuirano obogaćujete svoj vozni park više od 13 i pol godina, a naš junak priče autiće skuplja „samo“ desetak godina.

„Sjedni junače, lijepo se smjesti i ugnijezdi, evo i pićence da mi ne budeš žedan, ovo bi moglo potrajati (smijeh). Moja kolekcija broji preko 5000 modela, pretežito su to modeli veličine 1:64, a ima i ponekih malo većeg omjera do 1:18, primjerice Cadillac Eldorado Biarritz Year 1959 Pink 1:18 Maisto, njega sam uzeo jer je takvog imao Elvis Presley. Skupljam autiće nekih deset godina i sada pomalo počinjem gledati na to kao na mali muzej, a ne kao na kolekciju jer imam modele iz svih era. Najviše volim stare Amere, Hot Rod i Muscle Cars što bi se reklo, a od proizvođača Hot Wheels, Matchbox, Lesney, Dinky, Majorette, Siku, Johnny Lightning, Shucko, Greenlight, AutoWorld, M2 Maisto, Tomica i mnogi drugi, ne mogu se svih ni sjetiti koliko ih ima“, konkretno je Nelle započeo svoju priču. „Znači, napisat ću da si kustos, a ne kolekcionar?“, upitah ga u šali, na što je on spremno kao i uvijek uzvratio lopticu rekavši da što se njega tiče mogu napisati i da je udomitelj tih malih, slatkih, napuštenih i zapostavljenih autića i dodao da ako netko ima negdje na tavanu u kutijama ili bilo gdje autiće koji mu ne trebaju ili ako su djeca prerasla i ne žele se više igrati s njima, on će ih toplo udomiti.

Ispočetka kupovao sinu, kasnije sebi

Krenuo je ponajviše spasivši jedan autić iz garišta stana gdje je živio s obitelji prije rata i nekako je ostao čitav pa ga je ostavio na tavanu i kasnije ga slučajno pronašao. „Bila je to plava Charger Daytona, izguljena ali meni draga. Početkom 2016. godine sam počeo viđati autiće po trgovinama jer sam isprva kupovao mom prvorođenom sinu Leu. Na kraju je ispalo kako tata kupuje sebi jer se on igrao, ali nije bio toliko zainteresiran i tako sam ih nastavio skupljati. U početku su bile samo kupovine po trgovinama, a kasnije kad sam shvatio da ima još ljudi koji skupljaju, kolekcionari pravi i iskusni, e to je već druga priča i tu je i moja promijenila smjer. Tada sam pomoću društvenih mreža upao na privatne aukcije gdje sam polako kupovao, kasnije preko eBaya i iz cijelog svijeta i tako je to pomalo za mene postala već ozbiljna stvar“, prisjetio se početaka.

U početku dok nije imao iskustva, uzimao je jedno vrijeme autiće od „preprodavača“ u Zagrebu gdje je tada i radio, a koji su znali doći do njih po nabavnoj cijeni te ih prodati po znatno većoj.

„To su bili likovi, kupe jeftino i onda mene ogule momački, ali znalo se pogoditi i dobrih cijena. Tad se nisam toliko kužio u vrijednosti modela i oznaka prema kojima se prepoznaju određene serije modela pa nakon što su me par puta nasanjkali sam počeo proučavati to sve. Primjerice Matchbox koji su možda nekada imali klinci većina su se znali pronaći u dosta dobrom stanju, a kako su nastali, evo probat ću ukratko ispričati. "Znam ja to tvoje ukratko, utrnut će mi prsti pretipkavajući tvoje ukra..“, nisam stigao ni završiti komentar, Nelle je već standardno kroz smijeh dobacio „ajde junače samo se opusti i slušaj, to samo malo pecne“, jer s njim i kad se priča ozbiljno, ne ide bez smijeha. Uz „živjeli“ i kucanje s Voćkom od jabuke, nastavio je svoje predavanje o autićima.

„Prvo je bila tvrtka naziva Lesney koja je od 1948. godine proizvodila prve i najvrjednije modele, današnju preteču Matchboxa. Poslije se Lesney raspao da bi tvrtku 1997. godine otkupio Mattel iz kojeg je nastao Matchbox te koji danas proizvodi Hot Weelse. O tom bi se dijelu moglo pričati podosta jer tu počinje ta priča o vrijednosti modela, iz koje je autić godine i sl., a kasnije su dolazile i reprodukcije koje su manje vrijedile“, rekao je.

Zanimalo me koliko vrijede neki od njegovih najposebnijih autića, postoji li „sveti gral“ u njegovoj muzejskoj kolekciji. „Iako ih imam više od 5000, postoji jedan poseban, naravno ima i skupljih i rjeđih, ali tog jednog specifičnog bih izdvojio, ali s prigušivačem, neću sve otkriti. Kupljen je preko eBaya, dakle slučajno na hrpi u lotu kako bi mi to rekli. Matchbox i Lesney, radi se o jednom specifičnom modelu iz 1961. godine u vrijednosti od 10.000 dolara.

Ime je zasad tajna i taj je posebno spremljen i čeka, nadam se, daljne generacije djece, unučadi da preuzmu moju kolekciju, oni će biti detaljno upućeni. Ali ja sam takav da ako bi djeca danas, sutra se htjela igrati s tim autićima u pijesku, ma nek ih uzmu sve u pijesak i nek se igraju, mada bi mi bilo puno draže da ih skupljaju poput mene. -„A kako vodiš evidenciju, gdje ih sve držiš, imaš li nekakvu bazu podataka, koliko mjesta je potrebno za udomiti 5000 komada?“ -„E nećeš vjerovati, ali doslovno kao da imam fotografsko pamćenje. Nekad sam znao otići pa otvarati kutije samo da ih malo pogledam i da osvježim memoriju, no moram priznati s vremenom se pomalo i gubim, ne ide više kao prije“, odgovorio je kroz smijeh.

Nastavio je opisivati svoj sistem, sortiranje s natpisima na kutijama, 500-ak njemu dražih primjeraka je izloženo u studiju, a problem je nedostatak prostora za ostale koji su upakirani u kutije. „Kroz neko vrijeme planiram napraviti svoju izložbenu sobu gdje će biti moji modeli i instrumenti budući da volim i svirati. Znaš, ja sam ti stara škola Rock ‘n’ rolla i to će biti moje svetište, jer što vrijedi imati to sve ako nitko ne može vidjeti, znaš one fore „što nije bilo na Facebooku nije se ni dogodilo...“, a pojasnio mi je i zašto ima neotpakiranih modela, naime radi zaštite od prašine pa ne mora baš sve čistiti i glancati i tako prakticira već dvije godine, a kada želi odmoriti živce i opustiti se, na red uhvati neke koje može prepravljati i restaurirati.

„Super Treasure Hunt“ modeli
„Kao kolekcionar moram napomenuti da tu postoje i ozbiljni iznosi za određene posebne modele – „Super Treasure Hunt“ modele ubačene s običnim Mainline modelima koje možete pronaći u Tediju, Pepcu, Mulleru itd. Ukoliko vidite tu STH oznaku, to znači da imaju bolju boju, gumene kotače, finije detalje i njima je veća vrijednost. Primjerice ukoliko ga slučajno nađete u trgovini po trenutnoj cijeni od 2.50 eura u preprodaji on vrijedi od 50 do čak i više od 100 eura. Osim ovih ekstremno rijetkih primjeraka, mnogi Redline autići (proizvedeni između 1968. i 1977. godine, koji imaju crvenu crtu na rubu kotača) također su vrlo traženi među kolekcionarima“, prepričao je u jednom dahu.

No Nelle je napomenuo kako se nikad nije bavio preprodajom. Ili se s nekim zamijenio za neki drugi model ili ih je poklanjao prijateljima. „Spomenut ću svog prijatelja i strastvenog bajkera Senada Hurmića kojemu sam nabavio par modela Harley-Davidsona i još nekih auteka, a isto tako i on mene iznenadi i donese neke modele, mada je meni teško kupiti nešto što već nemam, ali znam da je od srca i bude mi drago ubaciti ga u svoju kolekciju.“

Kako bih približio nama laicima o kakvim se maksimalnim razinama radi u ovom svijetu igračaka za odrasle, a da nisu iz sex shopa, istražio sam koji su to najrjeđi primjerci autića i koje su im najveće vrijednosti. Svakom ozbiljnom odraslom kolekcionaru poznat je Hot Wheels Red Line Club - ekskluzivna, pretplatnička zajednica pokrenuta 2002. godine unutar portala HotWheelsCollectors.com. Ovaj klub okuplja kolekcionare modela koje je nemoguće kupiti u običnim trgovinama, a iznosi dosežu i do više od 300 eura za jedan autić, no to je sitnica u usporedbi s apsolutno najskupljim Hot Wheels autićem na svijetu koji ni nije Red Line Club model, već prototip iz 1969. godine - Pink, Rear-Loading Volkswagen Beach Bomb. Ovaj prototip, od kojih postoje samo dva poznata primjerka, u vlasništvu je kolekcionara Brucea Pascala, a njegova vrijednost se procjenjuje na preko 175.000 američkih dolara. Nikada nije bio namijenjen za masovnu proizvodnju ili prodaju unutar kluba, što ga čini najrjeđim i najvrjednijim Hot Wheels predmetom uopće.

„Ovo mislim da zna svaki ozbiljniji kolekcionar, a ako ne zna, onda još nije zagorio kao ja (smijeh). Postoji isto tako i godišnji sajam “Festival autića Zagreb“ na koji dolaze razni izlagači. Nažalost, nisam mogao ići na prošli, ali mi je moj prijatelj Marijan Lukić donio majicu sa sajma što me baš razveselilo i ovim putem se i njemu još jednom zahvaljujem, hvala Luky! I sad da dalje ne nabrajam, ima tu još podosta prijatelja koji su mi donirali autiće i svima im hvala od srca, zaista me to razveseli kao malo dijete“, rekao je razdragano.

Smijeh se nastavio i po sljedećem pitanju kako njegova obitelj gleda na 5000 malih „ukućana“. „A joj junače, moram se prvo osvrnuti na starijeg sina srednjoškolca. Sada najviše volim čuti kada pred nekim priča kako je pokupio humor na tatu pa me sprda „e moj tata kupuje autiće i igra se s njima...i viče brrmm brrrmmm...to je moj sin Leo (smijeh).

Moje drugo dvoje djece, moji blizanci Mateo i Elena, oni sada imaju 8 godina i Mateo ima svoje autiće s kojima se igra i zna da koje ja sebi kupim, to je tatina kolekcija. Elena je mala umjetnica i voli slikati, a moja draga supruga Nikolina zaista podržava moj hobi i sama mi uzme nekada nešto, a to mi je jedino ajmo reći što volim i što mi služi kao omiljeni ispušni ventil, baš guštam u tome. Naravno, znalo se događati nekada da malo pretjeram s kupnjama pa moram stati na loptu, ali eto to je na nekoj granici ovisnosti i svi mi nešto volimo jako. Supruga je velika kreativka, voli izrađivati svakakve ukrase, pogotovo u blagdanskim danima, ekspert je u tome i zaista ima zlatne ruke, a meni bi eto najviše bilo drago kada bi netko nastavio ovaj moj hobi“, poručio je.

Ovaj svestrani čovjek mogao je vrlo lako utrostručiti gabarite ove priče o svom hobiju, naše dvije stranice reportaže u novinama premale su i za autiće, a kamoli za proširenje priče na ostale aktivnosti kojima se bavi i sposobnosti kojima raspolaže. Po mojoj slobodnoj procjeni, neki od razloga tomu su i onaj dio da je old school iliti stara škola, da funkcionira i okružen je dobrim prijateljima sličnima sebi. Pored onih klasičnih priča „upao u loše društvo“, ovo nije jedna od takvih, i u to ime, živjeli!

: PIŠE: Pakrački list; 22. ožujka 2026; 937


Detalj s revera proljetne odore, mala metalna oznaka na vijak, Simfonijskog orkestra OSRH

O vojnoj glazbi već smo dijelom pisali u tekstu o Trenkovim pandurima, jednoj od prvih postrojbi u Europi koja je u svom sastavu imala organiziranu vojnu glazbu. U ovom broju Pakračkog lista osvrnut ćemo se na glazbu koja nas je pratila početkom i tijekom Domovinskog rata – od pjesme Mojoj majci grupe Prljavo kazalište do brojnih hrvatskih budnica izvučenih iz „prašnjavih kutija“ nekih prošlih vremena.


Proljetna odora Simfonijskog orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske iz vremena Domovinskog rata

U muzejskoj Zbirci audio i video materijala Muzeja vojne i ratne povijesti čuva se velik broj audiokazeta, gramofonskih ploča i CD-ova vezanih uz glazbu Domovinskog rata i ranijih razdoblja. Dio te građe posjetitelji redovito mogu vidjeti u muzejskim vitrinama, a riječ je o dragocjenim svjedocima jednog vremena – vremenu neizvjesnosti, zajedništva i snažnog domoljubnog naboja.


Audio kazeta iz vremena Domovinskog rata glazbenika Ive Fabijana, koja je objavljena u produkciji Croatia Recordsa u Zagrebu. Na kazeti se nalazi deset pjesama, svih deset domoljubnog karaktera a možda najpoznatija od svih je ova naslovna " Kreni gardo "

Od samog osnutka Muzej vojne i ratne povijesti gaji izvrsnu suradnju i s Klapom Hrvatske ratne mornarice Sveti Juraj, čiji su nastupi i djelovanje snažno pridonijeli očuvanju i promicanju domoljubne pjesme. Posebno smo ponosni što se u našem muzeju može vidjeti i izložena odora s njihova prvog nastupa u Lourdes-u 2001. godine. Ova vrijedna uspomena osobno je darovana muzeju od strane gospodina Marka Bralića, voditelja klape, na čemu mu i ovim putem zahvaljujemo. Time je dodatno potvrđena povezanost glazbe, identiteta i čuvanja povijesne baštine. Vojna glazba oduvijek je imala važnu ulogu u ratovima – ne samo kao oblik razonode, već ponajprije kao sredstvo podizanja morala, jačanja zajedništva i oblikovanja identiteta. Ona je hrabrila vojnike, povezivala ljude u teškim trenucima te slala snažne poruke otpora, odlučnosti i nade. Po svojoj namjeni i sadržaju razlikujemo budnice (pjesme za buđenje i podizanje duha), marševe (ritmične skladbe za koračanje), domoljubne pjesme te službene himne.


Neki od CD nosača zvuka koji se nalaze u fonoteci Muzeja vojne i ratne povijesti, poklon Samostalne službe za odnose s javnošću i izdavaštvo MORH-a

U „moru“ poznatih pjesama s početka 1990-ih posebno mjesto zauzima Moja domovina, zajednički projekt brojnih hrvatskih glazbenika okupljenih pod imenom Hrvatski Band Aid. Pjesma je postala simbol zajedništva i potpore braniteljima, ali i svim građanima koji su, izravno ili neizravno, sudjelovali u obrani domovine. Zanimljivo je kako je upravo ta skladba i danas gotovo nezaobilazna na sportskim natjecanjima hrvatskih reprezentacija, gdje se doživljava kao svojevrsna neslužbena himna zajedništva.

Uz nju, važno je spomenuti i pjesme Mojoj majci, Bojna Čavoglave, Stop the War in Croatia, Vukovar Vukovar te Ne dirajte mi ravnicu, kao i mnoge druge koje su obilježile ratne godine. Svaka od njih nosila je posebnu emociju i poruku, a zajedno čine vrijedan dio naše novije povijesti.


Audio kazeta jednog od najpoznatijih izvođača iz vremena Domovinskog rata, tragično preminulog Tomislava Ivčića, s njegovom snažnom i međunarodno prepoznatljivom pjesmom „Stop The War in Croatia“, nastalom 1991. godine, u jeku agresije na Republiku Hrvatsku. Pjesmu je izveo samostalno te je snimio na engleskom jeziku kako bi apel za zaustavljanje razaranja i stradanja hrvatskih građana dopro do međunarodne javnosti. U vremenu kada su razaranja i ljudske žrtve bili svakodnevica, glazba je postala jedno od sredstava borbe za istinu, priznanje i solidarnost. Kao istaknuti glazbenik i javna osoba, Ivčić je iskoristio svoj ugled i popularnost kako bi kroz umjetnost poslao snažnu poruku mira. Pjesma je ubrzo postala simbol otpora, nade i zajedništva, ali i vrijedan dokument vremena koji svjedoči o ulozi kulturnog stvaralaštva u obrani i stvaranju hrvatske države. Ova kazeta danas predstavlja značajan muzejski predmet – podsjetnik na razdoblje kada su i glazbenici svojim glasom i djelovanjem sudjelovali u obrani dostojanstva i slobode Hrvatske. Kazeta je dar Karla Dujmića iz Vinkovaca.


Audio kazeta glazbenika Đuke Čaića pod nazivom " Hrvatine " koja je objavljena u izdanju izdavačke kuće Orfej HRT-a

Mnogo je pjesama koje bi još trebalo istaknuti i sigurno će uvijek ostati neka koju nismo spomenuli. Upravo zato važno je sustavno prikupljati i čuvati ovu građu – kao trajni spomen na vrijeme stvaranja hrvatske države, ali i kao podsjetnik budućim naraštajima na snagu glazbe u najtežim trenucima naše povijesti. Pozivamo vas stoga da, ukoliko u svojim domovima čuvate audiokazete, ploče, CD-ove ili druge materijale vezane uz vojnu i domoljubnu glazbu, razmislite o njihovom darovanju Muzeju vojne i ratne povijesti. Ako vam više nisu potrebni, nemojte ih odbaciti – povjerite ih nama na trajno čuvanje, kako bismo zajedno sačuvali i ovaj vrijedan dio naše povijesne i kulturne baštine.

Piše: Mario Tušek, voditelj Muzeja vojne i ratne povijesti


Singl gramofonska ploča " Lijepa naša domovino" na čijoj se naslovnici nalazi poznata slika Otona Ivekovića " Dolazak Hrvata na more" Za MVRP poklonio Dragan Blažević iz Pakraca


Gramofonska ploča ( LP ) koja je objavljena u izdanju Croatia Recordsa. Na ploči se nalaze objavljene tri pjesme: Pjesma Tigrova, Himna marinaca i Pjesma Tigrova ( instrumental ). Aranžman pjesama potpisuje Nikša Bratoš, a izvođači su Jura Stublić, Vladimir Koćiš – Zec i grupa Neki to vole vruće. Produkciju potpisuju Tutić / Bratoš a album je snimljen u studiju Rococo u Zagrebu. Glavni i odgovorni urednik albuma, bio je Siniša Škarica.

: PIŠE: Pakrački list; 18. ožujka 2026; 1026


Gradonačelnik Tomislav Novinc

U povodu obilježavanja Dana Grada Pakraca napravili smo veliki intervju s gradonačelnikom Pakraca Tomislavom Novincom. Dužnost gradonačelnika preuzeo je u svibnju 2025. godine, a nakon deset mjeseci njegovog mandata porazgovarali smo o raznim, važnim gradskim temama.

(Cijeli intervju možete pročitati u sljedeće tiskanom izdanju Pakračkog lista koji će u prodaji biti u petak 27. ožujka.)

Na gradonačelničkoj dužnosti ste deset mjeseci. Kakvi su vaši dojmovi iz tog perioda i koji su za vas bili najveći izazovi?

Biti gradonačelnik je velika čast, ali i velika obveza. U proteklom razdoblju nastojao sam se prije svega upoznati sa svim aspektima funkcioniranja gradske uprave, gradskih ustanova i društava. Jedan od najvećih izazova svakako je usklađivanje brojnih projekata i potreba grada s financijskim mogućnostima proračuna. Zahvaljujem se svim mojim suradnicima, kao i bivšoj gradonačelnici Anamariji Blažević koji su mi pomogli upoznati se s dužnostima i prijeći sve izazove s kojima sam se susreo.

Koji su veliki projekti i kapitalne investicije planirane u skoroj budućnosti?

Trenutno smo u projektiranju novih sadržaja i krajobraznog uređenja Športsko – rekreacijskog centra što je nastavak ulaganja u sport i sportske sadržaje na području Pakraca. Kroz projekte prekogranične suradnje planiramo uređenje Društvenog doma Novi Majur, uređenje svlačionica i sanaciju platoa ispred gradske sportske dvorane. Isto tako planiramo uređenje Društvenog doma Omanovac kroz natječaj LAG-a. U suradnji s Ministarstvom prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine planiramo izgradnju višestambene zgrade na Pilanskom putu što je trenutno u fazi projektiranja. Županica Jozić me je nedavno obradovala informacijom o odobrenim sredstvima izgradnje i opremanja školske sportske dvorane Osnovne škole braće Radića u Pakracu uz ranije najavljenu izgradnju manje sportske dvorane u Prekopakri. Očekujemo izgradnju nogostupa i uređenje prometnice u ulici Dalibora Duchača u Prekopakri kao i u ulici Tome Lujanca u Badljevini.

Iako se kontinuirano ulaže u gradsku infrastrukturu, potrebe i dalje postoje. Jedna od važnijih je obnova javne rasvjete u najvećem pakračkom naselju Jug koja je u jako lošem stanju. Kakvi su konkretno planovi i u kojoj je to fazi?

Javnu rasvjetu u ulici Andrije Hebranga prijavit ćemo na natječaj Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Program podrške brdsko-planinskim područjima u iznosu od gotovo 87.000 eura. Trenutno obavljamo prvu od tri faze ovog projekta, u kojoj ćemo rekonstruirati postojeću i ugraditi novu rasvjetu uz glavni pravac od bolnice prema sportskom centru, dok će u preostalim fazama javnom rasvjetom biti obuhvaćene ulice cijelog kruga oko Ulice Andrije Hebranga.

Jedan od većih infrastrukturnih zahvata bila je i obnova zgrade Dobrovoljnog vatrogasnog društva Pakrac. Tu je bilo problema pa nam objasnite o čemu se radi, u kojoj je fazi obnova i kad možemo očekivati kraj radova?

Sa zadovoljstvom mogu reći da su radovi završeni. Obnova objekta je koštala 765.000 eura, projekt je financiran kombinacijom sredstava iz fondova, vlastitih sredstava DVD-a te uz potporu Grada Pakraca. Objekt nije značajnije obnovljen od Domovinskog rata, čije posljedice su se vidjele još nedavno. Obnovom doma poboljšani su uvjeti za operativni rad vatrogasaca, smještaj vozila i opreme te organizaciju aktivnosti društva. Obnova je bila važna investicija jer je DVD Pakrac jedno od najstarijih vatrogasnih društava u županiji s dugom tradicijom i značajnom ulogom u sustavu civilne zaštite i sigurnosti građana.

Možete li nakon deset mjeseci rada na dužnosti gradonačelnika ocijeniti je li teže biti gradonačelnik ili učitelj?

Biti gradonačelnik je puno dinamičnije i izazovnije. Kako nisam imao stalni radni odnos u školi, prošao sam nekoliko radnih mjesta u sustavu obrazovanja, od asistenta u nastavi do učitelja u produženom boravku. U nastavi imate stalno radno vrijeme i fokusirate se što bolje rasporediti aktivnosti kroz jedan školski sat. Ako pričamo o odgovornosti rekao bih da su oba posla vrlo odgovorna i zahtjevna. Kao gradonačelniku sugrađani vam povjeravaju grad na upravljanje, dok u školi roditelji povjeravaju učitelju ono najvrjednije što imaju – svoje dijete.

Vaša poruka našim čitateljima i sugrađanima?

Povodom Dana grada Pakraca želim svim našim sugrađankama i sugrađanima uputiti iskrene čestitke, uz zahvalnost na zajedništvu, trudu i ljubavi koju svakodnevno ulažete u boljitak našeg grada.

: PIŠE: Pakrački list; 18. ožujka 2026; 918


Idealizirani prikaz najstarijih naselja na podrucju Pakraca/Foto: Krešimir Vacek

Zamislite cijelu Pakračku kotlinu prekrivenu stoljetnim šumama hrasta, brijesta i graba. Nema cesta, ulica, zgrada ni kuća. Pakra divlje vrluda kotlinom, a njezini brojni rukavci formiraju barice pune šaša i trstike. Potoci deru krajolik. Naizgled nedirnuta divljina. Tisućama godina ranije jedini ljudski dodir ostavile su malobrojne zajednice u vidu manjih drvenih lovnih kampova i privremenih šumskih stazica. Život se uvelike odvijao u pećinama, špiljama i pripećcima Psunja. Čovjek je ovdje bio samo gost, a divljina domaćin.

Mračno je razdoblje od šestog do petog tisućljeća prije Krista, jer o njemu, na našem prostoru gotovo ne znamo ništa. Ubrzo je zasjala svijeća civilizacije. U petom tisućljeću prije Krista formiraju se prva trajna naselja, a razvoj tehnološki naprednog kremenog alata - izum kamene sjekire i keramičkog posuđa omogućio je astronomski civilizacijski skok. Ruše se šume, nastaju livade i obradiva polja, a procvalo je i stočarstvo, ovčarstvo i kozarstvo.

Zajednice žive na povišenim terasama iznad potoka, rijeka i jezeraca koja obiluju ribom. Blizu svakog malog „grada“ nalazi se nepresušan izvor pitke vode. Čuje se žamor, vidi komešanje, a ljudi još uvijek nisu poznavali ratovanje. Život se iz špilja preselio u polu ukopane kućice i kolibice prekrivene slamom i blatom. Započela je revolucija uzgoja žitarica, život na rubu gladi, napokon je nestao.

I naš grad bio je svjedok ove transformacije. Tisućama godina stari ostaci prve civilizacije kriju se na nekoliko mjesta, koja su zubi vremena nažalost nepovratno prožvakali. Najstarija nalazišta mlađeg kamenog doba (neolitika) na užem području grada Pakraca nalaze se na brežuljku Kalavarija, i na lokaciji Čimen (Gavrinica), točnije na brežuljku iznad nogometnog igrališta Hajduk. Njihova devastacija recentnom gradnjom onemogućila je provedbu arheoloških istraživanja, pa o njima informacija ima vrlo malo.

Prema oskudnim podacima znamo kako pripadaju linearno-trakastom kompleksu odnosno korenovskoj kulturi koja ostaje prepoznatljiva po izradi kvalitetnih sivog posuđa ukrašenog geometrijskim motivima i jednostavnim urezima. Glavni alat za obradu voća, povrća i mesa izrađivan je od kremena u obliku nekoliko centimetara dugih nožića, a krupni alat tehnikom glačanja. Glačane sjekire tehnološki su skok naspram svog ranijeg kamenog alata.

Iako ih danas zbog izgleda nazivamo sjekirama, one su ujedno bile i motike i dlijeta, a takva svestranost omogućila je i prvotno gospodarenje šumom i poljodjelstvo, a ujedno i ukopavanje i podizanje nastamba. Naseljima korenovske kulture nedostaju bedemi i fortifikacijski sustavi što ukazuje na relativno mirno razdoblje bez učestalih migracija i borbi za resurse. Smještaj na istočnim padinama vjerojatno upućuje na mitološku želju za snažnijim urodom usjeva, koje će okupati jutarnje sunce.

O žiteljima ovog Zlatnog doba znamo vrlo malo. Groblja gotovo pa izostaju, a vrlo rijetki ukopi ispod podnica kuća sramežljivo govore. Kada oni ipak postoje, prikazuju pokojnika u zgrčenom, fetusnom položaju koji asocira na spavaća. Grčki pjesnik Heziod (oko 750 do oko 650g. pr. Kr.) tvrdio je kako je sretan život ljudi zlatnog doba prekidala mirna smrt što je dolazila kao san.

Nažalost, temelji najstarijeg Pakraca u prošlome stoljeću preživjeli su neke od tragičnih devastacija. Komunistička vlast je izgradnjom ulice Kalvarija (današnji naziv) 1970-ih trajno izbrisala neolitičko naselje i staro katoličko groblje pored. Podizanjem logora jugoslavenskih vlasti za hrvatske ratne zarobljenike i civile s Križnog puta 1945. na mjestu nalazišta Čimen na Gavrinici, te ubrzana urbanizacija nakon izbrisali su i tragove prve civilizacije na južnom dijelu grada.

Piše: Krešimir Vacek, arheolog Muzeja grada Pakraca

: PIŠE: Pakrački list; 18. ožujka 2026; 2078


Stari grad Pakrac oko 1500., Ivo Geber, crtež, Muzej grada Pakraca

Uoči Dana grada Pakraca koji ćemo proslaviti sutra zastanimo na trenutak i zapitajmo se koliko je zapravo star naš grad? Koliko je generacija prije nas hodalo istim ulicama, gledalo istu rijeku i gradilo život na istim temeljima?

Ove godine ne slavimo samo Dan grada, već i velikih 770 godina od prvog pisanog spomena Pakraca – gotovo osam stoljeća povijesti utkane u svaki pedalj našega grada. Najstariji siguran zapis o Pakracu pronalazimo u povelji kralja Bele IV. iz 1256. godine. U istoj toj povelji spominje se i prva hrvatska kovnica novca, smještena upravo u Pakracu.


Slavonski banovac 13.st Muzej grada Pakraca

U 13. stoljeću, dok su mnogi europski gradovi tek stasali, u našem su se gradu kovali srebrni slavonski banovci – novčići iznimne kvalitete i ljepote, koji se i danas smatraju među najcjenjenijim europskim srednjovjekovnim kovanicama. Ta činjenica jasno svjedoči o gospodarskoj i političkoj snazi koju je Pakrac imao još prije gotovo osam stoljeća.

Pakračka utvrda

Pakrac je izrastao iz moćne nizinske utvrde koja se nalazila na prostoru današnjeg središta grada. Okružena močvarnim terenom i velikim vodenim opkopom, s kulama koje su dosezale i više od 30 metara visine, bila je simbol sigurnosti, moći i organiziranosti. Unutar njezinih zidina nalazile su se palača, gotička kapela, vjerojatno i domus – kuća križarskog reda ivanovaca – te brojni drugi objekti. Graditelji utvrde bili su ivanovci, moćni križarski red, a Pakrac je dugo bio sjedište vranskog priorata – političkog i vojnog središta hrvatskog kraljevstva. Vlasnici starog pakračkog grada bili su i poznata braća Talovac, a neposredno prije osmanskih osvajanja grad je bio u posjedu Nikole Zrinskog.

Dolaskom Osmanlija Pakrac postaje važno upravno središte, jedno vrijeme i sjedište sandžaka. Njegovu veličinu i značaj u 17. stoljeću zabilježio je i poznati putopisac Evlija Čelebi, ostavivši nam dragocjen opis tadašnjeg grada. Kroz stoljeća Stari grad Pakrac je mijenjao gospodare, doživio rušenja i prenamjene. Nakon oslobođenja od Osmanlija utvrda postupno gubi svoju funkciju, a u 18. stoljeću, po nalogu carice Marije Terezije, vojna se posada seli u novu vojarnu. Stari grad s vremenom postaje izvor građevinskog materijala, a njegovi su posljednji ostaci porušeni sredinom 20. stoljeća.


Stari grad u Pakracu, fotografija, prva polovica 20.st

Na mjestu nekadašnjih kula i zidina niknule su nove zgrade, a unutrašnjost je pretvorena u parkiralište. Desetljećima su stanovnici ovoga grada hodali tim dijelom grada često i ne znajući da pod tom zemljom leže slojevi gotovo osam stoljeća povijesti.

Povratak srednjovjekovnog identiteta

Ovako duga i važna povijest se ipak nije mogla izbrisati, a od 2017. godine arheološka istraživanja postupno vraćaju Pakracu dio njegova izgubljenog srednjovjekovnog identiteta. Svaki pronađeni kamen, svaki ulomak keramike, svaki ostatak zida podsjetnik je da naš grad nije nastao jučer, nego ima dugi i slojeviti kontinuitet.

Dan grada Pakraca zato nije samo svečani datum u kalendaru već je podsjetnik na identitet koji baštinimo. Malo je gradova naše veličine koji se mogu pohvaliti sa 770 godina pisanog kontinuiteta, prvom hrvatskom kovnicom novca i utvrdom koja je bila političko i vojno središte kraljevstva.

Hrabrost u Domovinskom ratu

Važnost Pakraca u nacionalnoj povijesti ne pripada samo dalekim stoljećima. Proslavi Dana grada prethodi i obilježavanje početka Domovinskog rata, koji je započeo upravo u Pakracu. Time je naš grad postao simbol borbe za slobodu i jedan od temelja stvaranja samostalne hrvatske države. Pakrac je pokazao hrabrost, izdržljivost i odlučnost i u novijoj povijesti – iste one vrline koje su ga održale kroz burna prethodna stoljeća.


Stari grad Pakrac fotografija prva polovica 20.st

Živjeti u Pakracu zato znači živjeti u gradu koji pamti kraljeve, vitezove, trgovce, vojnike i obične ljude koji su, svatko u svom vremenu, gradili ovaj grad. Na nama je da tu baštinu istražujemo poštujemo i čuvamo. Stoga u Muzeju grada Pakraca nastavljamo s različitim aktivnostima kojima istražujemo i prezentiramo važnu i kompleksnu povijest ovoga grada. Novi Pakrac gradimo na vrlo starim, ali čvrstim temeljima, a u povezanosti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti leži naša snaga i naš razlog za ponos.

Piše: Jelena Hihlik, ravnateljica Muzeja Grada Pakraca