Moram priznati da mi je pomalo neobično pozdraviti vas ovim putem kao novi urednik našeg lokalnog medija Pakračkog lista u koji se „vraćam“ nakon više od 12 godina. Istina, ne kao klasični novinar nego kao vlasnik obrta koji traje više od 10 godina i kroz koji se bavim raznim drugim poslovima. Ipak, novinarstvo je još od listopada 2013. kada sam sporazumno napustio PL uvijek na ovaj ili onaj način bilo (i ostalo) važan dio mog posla i života. Možda i zato što sam u Pakračkom proveo 10 godina i učio od majstora novinarskog zanata, Barunka, Duška, Grpca. Uvijek ističem da sam bio privilegiran raditi u toj redakciji koja je u svoje vrijeme bila jedna od najjačih redakcija nekog lokanog medija u Hrvatskoj. Zato, osim poslovne i profesionalne dimenzije, ovaj povratak u Pakrački list za mene ima sentimentalni poriv i onu emotivnu, ljudsku crtu, ali i motiv.

Darko, Duško i Davor nažalost više nisu među nama, novinarstvo se u zadnjih deset godina iz temelja promijenilo, živimo brže, tempo je sve žešći, vremena sve manje pa i informacije puno brže kolaju među publikom i čitateljima, odnosno vama dragi sugrađani. Papir sve više postaje stvar romantike i nekih davnih vremena, ali ćemo se u našoj maloj redakciji potruditi da naše tiskano izdanje ostane živo dok god to bude moguće. Prije svega zbog onih brojnih ljudi i čitatelja starije dobi koji nisu u eri klikova, lajkova, reelsa i skrolanja.

Pakrački list je u ovoj današnjoj medijskoj džungli opstao i usprkos svim problemima još uvijek traje, a moja je želja da ga učinimo još boljim, zanimljivijim i važnijim u vašim svakodnevnim životima. Jer medij postoji upravo zbog publike.

Naravno da smo kao ljudi u mnogočemu različiti, da nemamo ista mišljenja, da se ne slažemo u svemu, ali mislim da je važno da uvijek na umu imamo činjenicu da imamo privilegiju živjeti u ovoj maloj, ali mirnoj i sigurnoj sredini, u kojoj stanovi i kuće još uvijek ostaju otključani, gdje se vjerojatno ništa neće dogoditi ako vam ključ ostane u bravi automobilu, u kojoj se naša djeca i unuci mirno igraju na igralištima, bezbrižno idu u kino, na sladoled ili kolač i grad u kojem naše sajmove i manifestacije ne „osiguravaju“ ljudi u pancirkama, naoružani dugim cijevima. Svima nam je u interesu da život bude bolji i atmosfera pozitivnija, svoju odgovornost u tome imaju i novinari, ali i vi dragi čitatelji. Zato vas molim za razumijevanje i na neki način ovim putem pozivam na suradnju. Prije svega zato što je naša redakcija malobrojna i nemoguće je obići sva događanja, sve koncerte, predstave, tribine, skupštine. Ako vam se ispričamo zbog nedolaska, pomozite nam da o vašim aktivnostima ipak izvijestimo, pošaljete nam fotografije i osnovne informacije i mi ćemo vas rado medijski popratiti.

Znam da se nekima od vas čini da je novinarski posao lagan i ležeran i da će neki reći: „E da je meni vaš posao na mjesec dana da malo odmorim“. Da ga se ozbiljno i savjesno prihvatite na tjedan dana vidjeli bi je to daleko od istine. Ali je istina da je novinarstvo postalo profesija koja među ljudima nije pretjerano omiljena. Razlog su nažalost sve brojniji mediji i „novinari“ koji bezobzirno gaze osnovne postulate struke i morala. Posebno ako gledamo globalno. Ako se zadržimo u lokalnim okvirima mislim da smo još uvijek sačuvali dobru dozu dostojanstva, empatiju i suosjećanje. Možda i zato što živimo u maloj sredini u kojoj se praktički svi znamo pa je, za bolji život neizbježno da si međusobno pomažemo i uvažavamo.

Mene su, kao priučenog novinara u Pakračkom listu učili da je najvažnije držati do novinarske objektivnosti, istine i časti, ali prije svega do ljudi. S tim na umu i u čast onih koji su me tome naučili, nakon više od 12 godina radujem se nastavku ove moje poslovne avanture zvane Pakrački list.