Divljanje cijena nafte i naftnih derivata, njihova nestašica i ograničavanje dnevne količine za upotrebu, redovi na benzinskim pumpama, najava mogućeg uvođenja vožnje po sistemu „par-nepar“…
Da, to su današnje svježe vijesti i naša svakodnevica. Ali ako pripadate generaciji 50+ godina, sigurno vam je na pamet pala kriza koja je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća žestoko tresla nekadašnju državu. Naime, 3. svibnja 1979. godine stvarno je uveden režim vožnje po kojem su neparnim datumima smjeli voziti automobili s neparnim brojevima na tablicama, a parnim datumima oni s parnim brojevima. Nestašica kave, deterdženta, čokolade, banana bile su glavne teme razgovora u našim kućama. I tada je glavni generator krize i nestašice bilo globalno povećanje cijene nafte. Bilo je to prije gotovo pola stoljeća! Točnije 47 godina. Složit ćete se da i nije baš neki progres.
Današnja kriza se manifestira kroz sveopće divljanje cijena, nama lokalno su aktualna nemala povećanja cijene zbrinjavanja otpada i vodnih usluga, a sve su glasnija šuškanja da će „gore“ ići i drugi režijski troškovi. U kojem će se sve to skupa smjeru razvijati i kako će završiti nitko ne zna, ali povijest pa i vlastita iskustva su nas naučila da su nakon svakog rata bogati bili još bogatiji, a siromašni još siromašniji.
Osuđeni smo sve to pratiti i gledati potpuno bespomoćni, jer smo praktički postali taoci svjetskih lidera koji se igraju rata i kojima je kockanje s ljudskim životima i sudbinama odavno postalo rutina. Ratna retorika je sve glasnija i žešća pa je tako u rujnu prošle godine u jednoj informativnoj emisiji jedan estonski političar u EU parlamentu izjavio: „Europski proračun je i dalje europski proračun. Ako povjerenik za obranu želi više novac za dronove i zid od dronova, onda ga mora pronaći u proračunu. A gdje je novac? U poljoprivredi. Dakle, što je važnije, poljoprivreda ili obrana?“. Siguran sam da bi mu u sekundi znali odgovorili i estonski, ali i naši poljoprivrednici koji vjerojatno teško mogu odvagnuti što im je za njihov mukotrpan posao štetnije, nemilosrdna priroda i njeni nametnici ili oni birokratski.
Legenda kaže da je indijanski poglavica Crveni Oblak autor poslovice: „Tek kad posiječe posljednje stablo, kad ulovi posljednju ribu i zatruje posljednju rijeku, bijeli čovjek će shvatiti da ne može jesti novac.
Strah koji za sobom među običnim građanima sije sve glasnija globalna ratna retorika i „zveckanje oružjem“, koje bezrezervno propagiraju svi mainstream mediji pogubniji je, štetniji i opasniji od svih kriza energenata i poskupljenja cijena. Strah bespomoćnog čovjeka je duboki psihološki poremećaj koji prati tjeskoban osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom, okolinom i budućnošću. Strah je ujedno i najmoćnije oružje kontrole i manipulacije. Ostaje vam samo zbrojiti 1+1.
Zato u duhu nadolazećeg Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana, podsjetnik da se poruka „Ne boj se“ u Bibliji spominje 365 puta. Po jedna za svaki dan!