Mnogo je gradova i ljudi bilo prije nas, kao što će i nakon nas biti. Mnoge zidine davno su srušene, a velik broj još uvijek leži pod zemljom. Zidine našeg grada, sada su napokon ugledale svijetlo dana.

Sljedeće redke pišem ne kao lokal patriot nego kao član istraživačke ekipe. Mnogi stari hrvatski gradovi i dan dana ponosno stoje, ali naš je u bližoj povijesti u potpunosti razoren. Preživio je Patarene, Mongole, građanske ratove u 15. stoljeću, a u 16. stoljeću izašao teško ranjen Osmanskim jarmom. Oslobođen 1691. poprište je mnogih sukoba, a napušten je u 19. stoljeću. Kroz iduće stoljeće biti će u potpunosti uništen. 

Danas, debeli zemljani depozit na utvrdi Stari grad Pakrac konačno iznosi na vidjelo spoznaje koje su predugo bile zatrpane. Kroz ove iskopane slojeve, mi ne otkrivamo samo obrušeni kamen, već vraćamo glas onima koji su ga gradili i branili.

 

 

U utrobi srednjovjekovnog Pakraca — unutar zdanja camera de Puchruch — kucalo je srce jednog od najsnažnijih simbola opstojnosti našeg naroda. Riječ je o glasovitoj kovnici slavonskog banovca, heraldičkom i državotvornom ishodištu koje je udomilo simbole hrvatske državnosti nedugo nakon tatarske provale 1242. godine. Iako je u tom burnom stoljeću Hrvatsko kraljevstvo dijelilo sudbinu personalne unije s Ugarskom, Pakrac je ponosno istaknuo znamen neovisnosti — kovani novac. Unutar zidina kamenog domusa, u sjeni ranogotičke crkve, majstorski su se otiskivali simboli koji će zauvijek definirati naš nacionalni identitet. Tamo gdje polumjesec i zvijezda najavljuju budući grb kontinentalne Hrvatske, u zidinama pakračke kovnice je prvi put rođena kuna u trku. Taj maleni, brzi šumski grabežljivac martes (lat.), dijete boga Marsa, urezan između dviju sjajnih zvijezda, proizašao je upravo iz ovog tvrdog grada kako bi postao simbol kraljevstva Slavonije. Danas, stoljećima kasnije, taj isti pakrački motiv ponosno krasi krunu moderne hrvatske šahovnice, svjedočeći o vječnom kontinuitetu baštine koju su nam stari graditelji ostavili u nasljedstvo.

 

Dok su hrvatsku povijest historiografski narativi prošlog stoljeća nepravedno pokušavali gurnuti u balkanski kulturni krug, Stari grad Pakrac je svojim kamenim ranama posvjedočio posve drugačiju istinu. Njegove zidine, degradirane kasnijim osmanskim jarmom, kriju snažan dokaz o dubokoj pripadnosti srednjovjekovnog hrvatskog naroda srednjoeuropskoj kršćanskoj obitelji.

Već na prijelazu u 13. stoljeće, znatno prije nego u Ugarskoj, na ove nemirne prostore podno Psunja stižu križarski vitezovi. Pod papinskim blagoslovom, s uzvišenom zadaćom da očuvaju granice kršćanskog svijeta od nadiruće bogumilske hereze, ovi su ratnici-redovnici u Pakracu podignuli monumentalno zdanje — rijetku i moćnu ranogotičku vitešku crkvu ravno zaključenog svetišta (Saalkirche), kakva je na našim prostorima otkrivena još jedino u Gori kod Petrinje.

Taj rani pakrački monument nije bio samo mjesto molitve, već duhovni i vojni štit, kameni bedem koji je u osvit mračnih stoljeća ponosno čuvao sama vrata Europe.

 

Kada je papa Lav X. 1519. godine Hrvatskoj podario časni naslov Antemurale Christianitatis — Predziđe kršćanstva — sažeo je stoljeća pakračkog krvarenja na vratima civilizacije. 

Ovaj grad je od 13. stoljeća i borbi s patarenskom herezom, preko tatarskog pustošenja 1242., pa sve do osmanskih provala, stajao kao neprobojna brana između dvaju svjetova.

Kruna tog otpora ispisana je 1540. godine podno zidina kasnogotičke crkve, kada je nacionalni heroj Nikola Šubić Zrinski uz hrabre branitelje obranio grad, kupivši kraljevstvu dragocjeno vrijeme. Iako je Pakrac 1544. godine konačno pao pod osmansku čizmu, čime se urušila obrana cijele Slavonije, njegov nepokolebljivi duh ostao je utkan u ove zidine.

Započeo je Domovinski rat, ponavljajući drevni pakrački usud: da na svojim ranjenim zidinama, kao sudbinski marker na granici kultura, iznova brani slobodu svojih baštinika.

 

Ako zaronimo u najdublje korijene naše etnogeneze, iransko-slavonska teza otkriva nam fascinantnu istinu: samo ime Hrvat potječe od sarmatske riječi koja znači „Graničar“. Od prapostojbine u ukrajinskim prostranstvima pa sve do doseljenja na jadranske i panonske obale, sudbina našeg naroda bila je neraskidivo vezana uz rubove svjetova — vječito na međi između Franaka i Bizanta, Katoličanstva i Pravoslavlja. 

U toj dugoj povijesti opstanka, Pakrac se iznova uzdizao kao neustrašivi čuvar granice. Prkosio je patarenskoj herezi, krvario pod tatarskim naletima i stajao kao bedem pred osmanskom invazijom sve do oslobođenja 1691. godine. No, nakon odlaska Turaka, stoljetne kulturološke i demografske tenzije s kulturom istoka nastavile su tinjati pod površinom, da bi u konačnici eksplodirale upravo ondje gdje je sve i počelo. Baš na svetom tlu Starog grada, 1991. godine, hrvatski je narod bio prisiljen započeti svoju posljednju, odlučujuću borbu za goli opstanak.

 

Dok Požežani s ponosom svoju kulturnu tradiciju nazivaju slavonskom Atenom, Pakračani, gledajući svoje ranjene i ratničke zidine, s još većim pravom mogu reći: Pakrac je istinska slavonska Sparta.

 

Piše: Krešimir Vacek