Piše: Domagoj Ajman

Ako ste ikada u Pakracu vidjeli vatrogasca, nogometnog trenera, kuglača i vrtićkog domara i pritom pomislili da gledate četiri različite osobe, velika je šansa da ste se prevarili. Jer sve te uloge utjelovljuje 51-godišnji Darijo Škariot Škaro iz Donje Obriježi, čovjek koji ima više funkcija nego prosječni daljinski upravljač te koje jednako tako brzo „prebacuje“ iz jedne u drugu. Predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva „Donja Obrijež“, trener u Nogometnom klubu „Croatia“ Donja Obrijež, aktivni igrač Kuglačkog kluba „Lipik 1974“ i domar u pakračkom Dječjem vrtiću „Maslačak“, a iza svih tih funkcija stoji čovjek koji najviše cijeni zajedništvo, obitelj i smijeh, naročito kada ga prati neka spontano smišljena spačka.

No, iza svake šale krije se ono najvažnije – čovjek velikog srca, uvijek spreman pomoći i nasmijati druge. Upravo to veliko srce spomenuo je kada smo načeli temu o upoznavanju supruge i vjenčanju.Uz dva sina 24-godišnjeg Filipa i 20-godišnjeg Florijana ima i 18-godišnju kći Stefani, a o svima brine brižna supruga Klaudija za koju kaže kako je glavni motor obitelji te s kojom se oženio 2001. godine, iste godine kada su preselili u Pakrac. „Suprugu sam poznavao još u djetinjstvu, ali tek smo se kasnije „spanđali“ u svatovima Klaudijinog brata gdje smo zajedno plesali, neki magnet ju je privukao i tada je sve krenulo. Dotad me valjda ni nije računala pod ništa ozbiljno i smatrala nekim vjetropirom. A ja imao veliko srce, sve sam žene volio“, izvalio je Škaro te nismo morali dugo čekati na prvo smijuljenje.

Stanovnik Badljevine, Donje Obriježi i Pakraca

Nakon rođenja u Pakracu, do šeste godine je živio u Badljevini s bakom budući da su roditelji živjeli i radili u Njemačkoj, a vratili su se u Donju Obrijež po polasku Škare u osnovnu školu u Donjoj Obriježi. „Prva dva razreda sam završio u Donjoj Obriježi, zatim sam do četvrtog razreda išao u školu u Ploštinama, a od petog do osmog razreda sam se školovao u pakračkoj školi. Kod bake sam živio sa sestrom Renatom, a druga sestra Blaženka je bila kod druge bake u Donjoj Obriježi jer je bila najstarija i već išla u školu. Već dugo živimo u Pakracu tako da me je bilo svugdje pomalo“, prepričava Škaro.

Na poslu u vrtiću izdvaja izjave dječice s kojima nikad ne može biti dosadno, a najmlađe svake godine uveseljava i kroz ulogu Djeda Božićnjaka kada im na glavnom pakračkom trgu dodijeli poklone, isto kao i kad utjelovi Svetog Nikolu u Donjoj Obriježi. „Uvijek je zabavno s njima, zapamte te pa kad te vide na ulici, u trgovini ili bilo gdje pa trče pozdraviti te i viču „čika Škaro“. Baš sam neki dan bio u KTC-u i dolazim do blagajne, a ispred mene majka s dvije curice koje idu u vrtić i jedna od njih me vidjela i pokazuje joj da pogleda tko to ide. Majka upita tko ide, a mala kaže „on ti ide s nama u vrtić“, nastavio je Škaro u veselom tonu, a između ostalih dječjih bisera izdvojit ćemo i izjavu dječaka koji je objasnio da dan ranije nije bio u vrtiću jer su išli „posaditi didu“.

Nakon igračke karijere postao trener i oružar

„Kada sam krenuo igrati nogomet, nije bilo juniora ni mlađih kategorija pa sam sa 16 godina odmah krenuo igrati za seniore Donje Obriježi, a dvije, tri sezone sam odigrao i u Badljevini kada se klub iz Donje Obriježi ugasio i čim se ponovno osnovao, vratio sam se nazad. Iz igračkih dana mi je u lijepom sjećanju ostalo što smo pobijedili na turniru radničkih sportskih igara na kojemu sam branio za ekipu Grada Pakraca te bio proglašen za najboljeg golmana turnira. Sjećam se da je Krunoslav Otopal u finalu zabio odlučujući penal i dok smo mi svi skakali od sreće, on nije u tom trenutku ni shvatio da je postigao pobjednički pogodak jer je mislio da svaka ekipa mora opaliti po pet penala, a ne tri pa je još izvalio da ne bi ni išao pucati penal da je znao da je baš taj odlučujući. Moram izdvojiti i pobjednički pehar s Kupa Grada Pakraca gdje smo u finalu savladali pakračkog „Hajduka“ 3:2 na njihovom terenu i poslije toga se kup više nije ni održavao“, prisjetio se svojih najdražih nogometnih trenutaka.

U trenerske vode uplovio je trenirajući dječju igraonicu „Hajduka“ gdje se opet našao u vrlo dobro poznatom okruženju dječice vrtićke dobi. Ubrzo mu je ponuđeno i mjesto trenera juniora gdje mu je odlično krenulo drugim mjestom na polusezoni, no kako je u to vrijeme vladala Korona, natjecanje je obustavljeno, a od iduće sezone „Hajduk“ je ostao bez juniorske selekcije pa se Škaro vratio svojim vrtićancima. Novi juniorski angažman uslijedio je sezonu nakon, a završio je vrlo uspješno budući da su postali prvaci lige. Škari će ta sezona posebno ostati u sjećanju budući da je u osvajanju naslova prvaka sudjelovao i sin Florijan pa su zajednički mogli proslaviti uspjeh cijele ekipe.

O njegovom pristupu radu i posvećenosti dovoljno govori i činjenica da je jedne sezone vodio tri ekipe – dječju igraonicu, kadete „Hajduka“ i seniore „Croatije“. Kao licencirani trener Nogometnog kluba „Croatia“ Donja Obrijež drži ekipu na okupu iako svake sezone u gotovo svim našim lokalnim niželigašima kolaju priče o „raspadu sistema“, traži i dovodi nova pojačanja, a dodatno je angažiran i u održavanju terena. Zasad je najbliže tituli prvaka s „Croatijom“ bio u sezoni 2023./2024. kada su imali prvenstvo završili na drugom mjestu s istim brojem bodova kao i prvaci iz Bučja, a koban po Obriježane je bio međusobni omjer. Veliku ulogu u održavanju dobre atmosfere u klubu ima upravo njegov smisao za humor i nerijetke spačke koje su Obriježanima gotovo rutina.

Otac Josip kao glavni uzor u svemu

U vatrogasne vode uplivao je preko oca Josipa koji je i sam bio predsjednik i zapovjednik DVD-a Donja Obrijež, a tu tradiciju je prenio i na svoju djecu. Isto tako, otac Josip je bio i tajnik obriješkog nogometnog kluba te je kuglao. „Za vatrogasca sam položio 1987. godine i eto to traje do današnjeg dana i jako mi je drago da su mi i djeca u vatrogascima. Svi „lajsamo“ okolo po vatrogasnim vježbama, natjecanjima, nogometima, kuglanjima pa tu malo Klaudija trpi, ali šta će s nama, svoji smo si. Još nas drži sve pod kontrolom koliko može“, priča kroz smiješak Škaro, na što se Klaudija samo nasmijala i odmahnula rukom.

Škaro je predsjednik DVD-a Donja Obrijež od 2021. godine, a posebno je ponosan na rezultate koje postižu na natjecanjima. „Mi smo jedan od organiziranijih dobrovoljnih vatrogasnih društava u županiji, imamo i puno mladeži i iduće godine slavimo 130 godina postojanja Društva. Na posljednja dva državna natjecanja išli smo s tri ekipe – muška A, muška B i ženska A, a sve zahvaljujući odličnim rezultatima na županijskom natjecanju gdje smo prošle godine sa sve tri ekipe osvojili prva mjesta, što je stvarno rijetkost. Kada smo organizirali županijsko natjecanje u Donjoj Obriježi, vrijeme nas uopće nije poslužilo, padala je kiša, a mi smo uz posao oko organizacije i pripreme poligona sudjelovali s tri ekipe koje su naposljetku odnijele pobjede. Veseli me činjenica da smo se natjecali na šest posljednjih državnih natjecanja na koje se ni ne možete plasirati ukoliko ne napravite dobar rezultat na županijskom natjecanju, isto kao i što imamo puno mladih koji aktivno vježbaju, treniraju i ne moramo brinuti o budućnosti našeg DVD-a jer će biti u sigurnim rukama. Srećom, nemamo puno intervencija i većinom pomažemo ostalim vatrogasnim društvima kada bude veće nevrijeme, požar u šumi, poplave i slično. Najgore je bilo 2013. godine kada je uslijed velikog nevremena došlo do poplave, svi DVD-ovi su izašli na intervenciju, benzinska postaja je do stepenica bila pod vodom, mi smo ispumpavali kuću preko puta Metalije, a i dvorište od Metalije je cijelo bilo pod vodom, poslovne prostorije, skladište. Ispumpavali smo cijelu noć i podrume od zgrada, ma baš je bio pravi kaos“, prisjetio se Škaro.

Kuglati je počeo prije par godina u Kuglačkom klubu „Lipik 1974“ nakon što je odgledao utakmicu poslije koje su ga nagovorili da se priključi klubu, a s njim kuglaju i oba sina.

Smijeha je bilo već pri ozbiljnijim temama, a na red su tek dolazile priče o zafrkancijama kojih Škaro ima napretek. Uz vođenje DVD-a, treniranje nogometaša, rušenje čunjeva ili brigu o najmlađima u pakračkom vrtiću i sadržajima istog objekta, pronalazi vremena i za spačke koje se često prepričavaju u društvu. Pogotovo kad je riječ o njegovim legendarnim „kićenjima kuća“ povodom rođenja djece nakon kojeg slavljenici imaju što čistiti danima. „Mi to kažemo kako idemo zaraditi, kod čije kuće se „naradiš“, svu „zaradu“ će ti oni i vratiti. Mene ljudi nazovu i pitaju dolazim li, kako još nisam došao, dovezu mi pred kuću perja i svega pa nek imam za sljedeću akciju, a i vole na kraju krajeva ljudi kad im dođeš okititi. Trudimo se kod svih napraviti kako treba i ne šparamo nikoga. Najviše sam se „naradio“ kod sestre Blaženke kad je postala baka, tamo je bilo perja na izvoz i baš sam si dao truda. Kad su se moja djeca rađala, dobio sam i ja svoju porciju, ali mislim da to neće biti ništa u usporedbi s onim što me čeka kad mi pristignu unuke i unuci, imamo dosta „zarađenog“, prognozirao je kroz smijeh.

Škarina susjeda Dubravka često je meta njegovih smicalica, a nije se najbolje provela ni kad je kupio dva pijetla kako bi kasnije skuhao paprikaš. „Doveze ih ta žena koja mi ih je prodala i kako nisam imao kud s njima, išao sam zamoliti susjedu da ih stavim kod nje u gajbu za piliće pa bi sutradan ih zaklao. Bili su malo očerupani i ona mene pita zašto kod nje nosim, šta će meni ti pijetlovi. A tad je bio Dan grada Pakraca i meni padne na pamet ideja kad već pita šta će mi i kažem joj da ih nosim dolje do pijace jer će tamo biti organizirana borba pijetlova povodom Dana grada. Prvo me pitala zezam li ju, a kad sam joj pokazao da su očerupani, uspio sam joj „objasniti“ da je to sve od treninga i borbi. I drugi dan kad je otišla raditi, skrenula je do gradske uprave pitati stigne li se još uvijek prijaviti na tu borbu pijetlova“, ostala je susjeda nasanjkana s namjerom kupiti i sebi pijetla za borbu.

Svoj 20. rođendan bivši igrač „Croatije“ Mihael Ajman će posebno pamtiti zbog Škarine kreativnosti. Naime, kupili su mu malo prase, našminkali mu usta, nalakirali nokte i doveli mu ga na povodcu tijekom treninga na što je Mihael zasigurno ostao i više nego iznenađen smijući se od srca.

Dužan nije ostao ni Muzeju Grada Pakraca kada se telefonskim pozivom pretvarao da će dovesti prepariranog konja iz zagrebačkog muzeja kao poklon pakračkom muzeju. „Nakon što sam zaposlenicu uvjerio da sam dovezao konja u zgradu Gradske uprave i da ne znam doći do muzeja, pitao sam ju može li doći po njega i da ću ja pomoći prenijeti ga. Misija je uspjela, a kad je dolazila do ureda gdje smo ju čekali, ja sam kleknuo na koljena i počeo rzati kad je ušla, a ona je od šoka pobjegla u hodnik. A u međuvremenu je nazvala i ravnateljicu koja je bila na godišnjem odmoru pa me i ravnateljica došla vidjeti s istim scenarijem“, prepričao je još jednu od mora anegdoti.

Što radi kad ima slobodnog vremena, pitanje koje je kratko i jasno poništio jer nema tog dana kad nema obaveza, ali je i u šali nadodao da bi vjerojatno razmišljao gdje mora otići po perje ukoliko bi imao slobodnog vremena.

U malim sredinama često postoje ljudi bez kojih zajednica jednostavno ne bi bila ista, oni koji su uvijek tu kada treba, koji spajaju ljude i koji svojim radom, ali i vedrim duhom, ostavljaju trag. Uvijek je spreman pomoći, nasmijati i dati više nego što se od njega traži, stoga, u vremenu kada mnogi traže slobodno vrijeme za sebe, on ga gotovo i nema jer ga nesebično poklanja drugima, a upravo tako i crpi energiju - kroz zajednicu koja mu vraća jednako onoliko koliko on daje njoj.

Za kraj poručuje: Ne treba gledati samo na sebe, nego i na druge. Čovjek nije stvoren da živi i funkcionira sam, potrebno je određeno odricanje kako bi pomogao i udovoljio drugima, a to se sve na kraju vrati na neki drugi način.