županija Dan državnosti 2024

Kako pokazati voljenoj da je doista jedina, Dinamu ili Hajduku da je vječan ili samo Isusu da ga voliš? Jedan od češćih alata prešutne korespondencije s bližim okruženjem je - tetovaža. Ako vam je pri ruci dobar tattoo majstor lako ćete, za relativno malu lovu, na odabranom dijelu tijela uraditi trajni biljeg i poslati unaprijed pripremljenu poruku. Lagat će oni koji tvrde kako im barem jednom u životu takva ideja nije pala na pamet i da im se tih nekoliko minuta boli koje morate pretrpjeti nisu činili kao dobra ideja.

Možda bi se lakše odlučili da vam je tada, kao danas, pri ruci bio Badljevčanin Željko Štampf, višegodišnji majstor od igle i odnedavno vlasnik Signum tattoo – novootvorenog studija za ukrašavanja tijela smještenog na lipičkoj tržnici.

„Svaka tetovaža posebna je priča, dobiješ ju za cijeli život i prije konačne odluke o tetoviranju valja dobro promisliti. Prve se spominju još kod plemena Maora s Novog Zelanda. Vjeruje se da riječ tetovaža dolazi upravo od maorske riječi tatau koja je prvi put zabilježena 1796. godine, u brodskome dnevniku kapetana Jamesa Cooka, a na maorskom znači “obilježiti“, objašnjava Željko i tvrdi da Pakračani i Lipičani s obilježavanjem u posljednje vrijeme stoje sasvim dobro. Pod njegovu se iglu podjednako usuđuju doći i muškarci i žene. No, krenimo redom…

„Već sam kao klinac bio pomalo umjetnički nastrojen,“ prisjeća se i kaže kako mu je olovka oduvijek najbolje pristajala. Nerijetko je majku Zlatu i danas pokojnog oca Viktora znao ostaviti bez riječi kakvim crtežom razrađenim do najsitnijih detalja. Talent ga međutim nije odveo u razne umjetničke škole, već je Željko bez većeg rizika, išao na sigurno…

„Škole sam pozavršavao onako kako je to onda išlo - osnovnu u Badljevini, a srednju elektrotehničku 1999. godine u Daruvaru. Slobodno vrijeme kratio je crtanjem pa kasnije i umjetničkim slikanjem i to tehnikom ulja na platnu i olovkom na papiru „Volio sam zasvirati bas gitaru s lokalnim bendom kojim smo žarili i palili po seoskim zabavama“, vraća polako film i kaže kako glazbena strast prisutna i danas, a da je slikarski talent zaokružio prigodnom izložbom vlastite zbirke slika u Pakracu.

Kum i brat Žarko prvi modeli

S tetoviranjem se prvi put susreo sasvim slučajno i to kad se kum Štef Žužnjak vratio iz vojske s tetovažom. „Samostalno sam izradio prvu mašinicu, a kao prvi modeli poslužili su upravo Štef, ali i moj stariji brat Žarko pa se taj trenutak može označiti kao moj ulazak u svijet tetoviranja“. Bockao je poslije tu i tamo lokalno, sve do odlaska u vojsku 2000. godine gdje je, kako to već ide, usavršio ovaj zanat. Po povratku iz „armije“ odlazi trbuhom za kruhom u Njemačku gdje njegovu ljubav prema tetoviranju prepoznaje bratić Saša koji mu nabavlja prvu pravu tattoo-opremu.

„Nisam se u pečalbi dugo zadržao, vratio sam se i zaposlio na lipičkoj staklani, a tetoviranje sam doveo do vrlo pristojnog nivoa čemu je svjedočila sve brojnija klijentela. Dodaje da je zanat usavršio na sezonskom radu na obali Jadrana gdje je u Trogiru i Makarskoj radio za drugog vlasnika. Na tisuće odrađenih tetovaža, doduše polusatnih i promjerom manjih,  poslužilo je za stjecanje iskustva i umirivanje ruke.

Povratka više nije bilo i od 2016. godine vlasnik je studija za tetoviranje. Na zakazani razgovor došli smo u Željkov novootvoreni lipički studio smješten na lipičkoj tržnici i zatekli ga u pola posla s višegodišnjim klijentom kojemu je upravo ukrašavao leđa. „Potvrda kvalitete je kad se mušterija vrati. S ovim gospodinom smo kroz višegodišnju suradnju odradili preko 36 sati efektivnog rada“. Polegnuti mladić, razumljivo, i nije bio previše razgovorljiv, ali smo iskoristili priliku i upitali ga koliko doista boli izrada tetovaže.

„Boli prijatelju, kako ne bi boljelo… Kad sam radio ruku tamo je bol zanemariva, ovdje po leđima boli osjetno, a kad ide preko kralježnice onda je užas“, kroz usiljeni će smiješak dok mu Željko, obučen u crne gumene rukavice, mašinicom vrijednom petstotinjak eura vrijedno „prekopava“ veliku sliku na gornjoj leđnoj četvrtini. Na upit koliko košta majstorska oprema, Željko kaže da osim spomenute mašinice za tetoviranje, u salonu uvijek mora biti boje koje su po 150 kuna. Set igala je oko 300 kuna pa su stalna ulaganja neizbježna. Sve nabavlja većinom iz inozemstva.

Podrazumijeva li to da je onda cijena tetovaže visoka ili...? „Svaka tetovaža košta drugačije. Cijena se u principu formira po veličini uzorka, količini materijala i utrošenog vremena. Primjerice, jedan križić ne košta isto na ruci ili rebrima. Potonje će trajati dvostruko duže. Start je fiksan i on iznosi 250 kuna i bez toga ne počinjem posao. Gledajte, tetovažu radite za cijeli život i ako tako postavite stvari onda ona nije skupa. Za razliku od tenisica ili mobitela koje mijenjate svake godine…“. Da doista nije skup svjedoče mušterije iz šire okolice koji po njegove usluge često dođu iz Kutine, Daruvara, Novske, Gradiške, Garešnice, Zagreba…

Motivi koji se traže su različiti i često su to nekakvi radovi pronađeni na internetu pa isprintani na papiru. Željko kaže da do danas nije napravio dvije iste tetovaže. Objasnio je ukratko i postupak tetoviranja od ideje do realizacije.

„Svaki traženi motiv ja još dodatno uredim. Ako je to nekakav čest crtež, izmijenim ga malo i dam mu svoj završni štih, tako da bude originalan. Ima dosta ljudi koji zatraže da im predložim nešto, kao nedavno jedna žena koja je donijela dvije narukvice iz rodilišta. Uslikali smo ih, pred njom sam potom prema uzorku napravio konture i to se prebaci na nešto poput indigo papira koje potom prenesem na željeno mjesto na tijelu. Kada su konture na željenom mjestu kreće proces tetoviranja. Nakon završetka preko gotove tetovaže ide posebna folija i maže se sa specijalnom kremom kako bi kroz nekoliko dana dobila otpornost i trajnost“.

Unatoč tome, kaže da i one najbolje s vremenom ponešto blijede zbog prekomjernog izlaganja suncu, ali i zanavljanja slojeva kože jer tako tetovaža na neki način tone pod novim slojevima. Rješenje je u osvježavanju istih što je također jedna od usluga koje nudi.

Koje motive ljudi najčešće tetoviraju? Ruže – nećeš vjerovati… ruže u svim varijantama i oblicima, a česte su i tzv. „lettering“ odnosno tekstualne tetovaže, izreke i slično. Njih napravim i po desetak mjesečno. Osim toga idu umjetnički, vjerski, sportski motivi. Politička izražavanja ne radi iako tvrdi da su takvi zahtjevi i inače vrlo rijetki. Žene u principu rade manje tetovaže, muškarci veće, ali su zato muškarci veće kukavice na „radnom stolu“ od žena koje, poznato je to, bol podnose jako dobro. Bila je tek jedna koja je poljulala tu teoriju. Ugledavši iglu, čim sam okrenuo leđa mirno se ustala i odšetala iz lokala zaboravljajući pritom i zbunjenog momka koji je došao u pratnji. „Otišao čovjek za njom, što će.. nisu se više vraćali“.

Žene su inače slobodnije, raznovrsnije, ali i maštovitije i po izboru mjesta tetoviranja. Nerijetko je prema zahtjevu Željko znao raditi i na nešto nepristupačnijem terenu ženskih grudi ili stražnjice, dok su muškarci ovdje dosta zatvoreniji. „Šta se mora nije teško. Kod muških je tek jedan čovjek tražio logotip mesnice na stražnjicu i što ću…napravili smo to. Sve ima svoju cijenu“. Iako ih je napravio na tisuće, najljepše izrađenu tetovažu nije mogao izdvojiti. Pamti tek jedan portret Indijanke koja mu je bila onako po njegovom guštu.

Koliko su još u našem društvu snažne predrasude oko ukrašavanja tijela? „Gotovo da ih i nema, danas je čak dozvoljeno tetoviranje i maloljetnih osoba. Uz pismeni dopust i pratnju roditelja, ali ima i takvih mušterija.“ Dodaje da su od 1. siječnja tekuće godine vojska i policija također ukinule zabranu tetoviranja na vidljivim dijelovima tijela pa je već imao nekoliko uniformiranih mušterija.

Kako gleda na profesionalnu budućnost? Razgovor je iz prikrajka slušala i osmogodišnja kćerka Tena koja je čekala stariju dvanaestgodišnju Hanu da se vrati iz škole. Upravo u djeci Željko vidi budućnost obiteljskog biznisa, naravno ako cure pokažu interes. „Volio bih da se bave ovim poslom jer on doista ima prednosti. Znate, radio sam i vani i kod kuće kao sezonac po 12 sati dnevno pa znam cijeniti komociju privatluka. Odradim 6,7 sati dnevno i pristojno živim. U ovim vremenima možda bi i bezobrazno bilo tražiti više. Želim samo djeci osigurati bolje sutra. Valjda ne tražim puno…“

Ono što je sigurno je da će im otac imati što prenijeti od iskustva koje prikuplja i na međunarodnim konvencijama gdje susreće tattoo majstore iz cijelog svijeta i prikuplja nove ideje, ali  i savjete. Sve u svemu Željko polako pušta korijenje u poslu u kojem zasigurno treba mnogo truda i kvalitete da bi osigurao kruh.

„Ako si dobar u svom poslu i posvetiš mu se maksimalno, naravno da se može živjeti od njega. U budućnosti planiramo širiti ga držeći se teme ukrašavanja tijela. Danas uz tetovaže radimo i piercing, a što će budućnost ponuditi, tek ćemo vidjeti.“

 

županija Dan državnosti 2024