Robi naslovna

Čas tmurni, čas sunčani rujan nerijetko je znao pokidati živce svima onima koji iz nekog razloga redovno prate vremensku prognozu i iz večeri u večer pažljivo slušaju promašaje dobro plaćenih tv-meteorologa. Takve meteo-omaške ranijih je godina posebno obožavao pokojni Janko Matijašević - veličanstveni lik iz Prekopakre i strastveni gljivar - znajući da će „sunčano i toplo“ zapravo biti „promjenjivo s kišom“ što je savršeno odgovaralo njegovim vrganjima izraslim ponad Vodostaja. Oni, znao je Janko reći, tek iznikli, kao da su baš njega čekali da ih ubere i kilograme istih razdjeli prijateljima u gradu. I to je taj gospodin uredno činio posljednjih pedeset godina svoga života, sve do zadnjeg dana.
Vremenom, ljubav prema gljivi je usadio sinovima Robertu i Tomislavu koji su nastavili očevim tragom, pa sada oni u potrazi za vrganjima obilaze udaljenije šumske lokacije na Vodostaju iza Šumetlice, te one obližnje u Rogoljici ili Turkovači.

15

Posljednja poskupljenja prehrambenih proizvoda ovu će priču o velikodušnosti dva brata učiniti zanimljivom najviše iz razloga što je godinama ustaljena cijena za kilogram vrganja od nekih tridesetak, četrdeset kuna posljednjih mjeseci gotovo uduplana. Posljednjih četvrtaka je za ovu gastronomsku delikatesu na pakračkoj tržnici potrebno izdvojiti 60 do 80 kuna po kili, dok im u Zagrebu cijena ide u nebo i dostiže 150 kuna za kilogram. Reći će neki – skupo ko slavonski čvarak.
Znamo li da ova dva gospodina na pragu pedestih godina nekoliko puta tjedno odlaze u gljive, ustaju vrlo rano i odvaljuju puste kilometre po često nepristupačnim predjelima u potrazi za smeđim klobukom, vješto skrivenim da ga samo izvježbano oko može uočiti, onda i nije preteško izračunati težinu njihove darežljivosti.

Janko gljive

„Još je tata imao naviku da većinu vrganja razdjeli. Mada je u vremenima prije rata dio prodavao, što se moglo iščitati iz njegovog gljivarskog dnevnika koji je uredno vodio. Gljive su prodavali u Orljavcu i Glavici, i znalo se zaraditi dosta novca. No, kasnije se to prorijedilo. Puno ljudi se ne snalazi po šumi pa nisu u prilici često jesti ovaj plod. Janko je to znao i volio je obradovati takve ljude i pokloniti im veliku većinu onog što je tog dana pronašao. Nekom kilogram, nekom „tutne“ komad, dva, tek kao znak pažnje. Osjetio je da to ljudi cijene i zato su ga voljeli. Tako smo nastavili i brat i ja. Gotovo 90 posto robe razdjelimo. Kad se vratim iz šume, uhvatim se telefona, javim kad i gdje je preuzimanje i to plane brzo. Sretan sam kad vidim zadovoljne prijatelje. Sutra je novi dan, novi pohod i novi kilogrami, nema zime“, priča nam Robert koji ne mijenja ovu „politiku“ usprkos divljanju cijena popularne delicije i prilici da unovči višegodišnje smucanje po šumama i gorama.
„Ponekad razmjenim manje količine s nekim za recimo med ili nešto, ako se npr. netko bavi pčelama ili nečim sličnim pa se eventualno tako okoristim robnom razmjenom“, objašnjava Tomislav i prepričava kako ne ulazi u rizične berbe što se tiče vrsta gljiva.
Na našem području, kaže, osim vrganja bere lisičarke, sunčanice, a ranije je znao i rujnice (blagve). Od vrganja beru borov vrganj (u crnogorici), raspucani (najkvalitetniji), ljetni i tamni (crni) vrganj.
„Onaj tko dobro ne poznaje gljive, bolje da ih ne bere“, preporučuje i kaže da opreza nikad dosta, mada nikada u obitelji niti kod prijatelja kojima je dijelio gljive nije bilo zdravstvenih problema.

Iskaznica

Sportaši koji najviše vole šumu
Za one koji ne znaju, Robert je zaposlenik Sportske zajednice Grada Pakraca i svim lokalnim sportašima godinama je poznat iz pakračke sportske dvorane gdje radi kao domar. U mladosti je bio nogometaš Hajduka. Prvi na lopti, prvi za kuhačom ili roštiljom, prvi oko kotlića, gdje je u nekakav paprikaš uvijek ubacio malo vrganja, gotovo kao potpis. Ono što zasigurno ne znate, Robert je rođen u švedskom Goteborgu, gdje je obitelj Matijašević živjela od 1971. do 1981. godine. Suprug je Ivane i otac Filipa Matijaševića, sina jedinca koji je danas uzdanica NK Hajduk Pakrac, te ponosni djed malenoj Mili. Treba li reći da je Robi i danas prvi na stadionu...
Mlađi brat Tomislav radi u Toplicama Lipik i također je bivši sportaš. On, doduše, sportsku karijeru nije vezivao za klupski dres već ju je zadržao u rekreacijskim okvirima, gdje je izgradio karijeru britkog i često beskompromisnog braniča. S druge strane, brižan je i pažljiv suprug Josipe, otac sina Luke te kćerke Sare.
Da se vratimo na gljive…

Mi ne tražimo vrganje, mi ih beremo!
Na pitanje kako izgleda jedan njihov dan u branju vrganja Robert odgovara: „Dobro si postavio pitanje. U branju vrganja - ne u traženju. Mi ih ne tražimo, jer znamo gdje rastu - mi ih beremo. Manje-više uvijek isto. Već u 6 sati smo na terenu, hodamo po par sati. Ima dana da uberemo nekoliko košara. Kad dođemo u dobro vrijeme i na pravo mjesto zna ih biti mnoštvo, jedan pored drugoga i to je sjajan prizor za svakog gljivara. Nerijetko smo znali brat i ja nabrati 25, 30 kilograma. Jednom je Janko pronašao kapitalca od 1850 grama i to je najveći vrganj koji smo pronašli. Često nam „upomoć“ idu i šogorica Josipa, nećaci Luka i Sara te bratić Pero Matijašević. Imamo svoja mjesta i tzv. posebno rodne lokacije koje rijetko iznevjere. Iako, kod gljive nema pravila. Ona voli vlagu i sunce i ne treba biti previše pametan pa ocijeniti kad je vrijeme za u pohod. Nekad gljivu valja ostaviti nekoliko dana da doraste, sve to ima svoje. Osim toga imamo višegodišnja iskustva pa već znamo koje su vremenske kombinacije za što najpogodnije.“

Selfi iz šume portal

Što čine s velikim količinama i kako ih najbolje pripremati?
„Veće količine je mama Zdenka znala pohati, dinstati, spravljati umak ili jednostavno baciti na jaja. Vrganje lošije kvalitete režemo i sušimo za juhu ili izmeljemo za dodatak jelima. Ako se spremaju u hladnjaču valja ih prije toga lagano obariti i klasično zamrznuti.“

Janko: „Gdje berem gljive? U šumi.“
U reportaži „Ljudi i život“ o Janku Matijaševiću, objavljenoj u studenom 2000. godine Duško Kliček je upitao Janka o boljim lokacijama i gdje bere gljive pa je odmah dobio vrlo konkretan odgovor.
„Napiši da ih berem u šumi, pa neka ih i drugi slobodno traže. Šume nisu moje, ali mjesta su moja tajna“, još je onda Janko obznanio kako su lokacije određena i nedjeljiva vrednota, rezervirana za njega i njegove. Te devize se drže Robert i Tomislav pa kulturno odbijaju zamolbe tipa „vodi me sa sobom“.
„Donijeti ću ti gljiva koliko hoćeš, nemoj samo da te vodim sa sobom. Imao sam iskustva kad sam vodio određene ljude na plodne lokacije pa kasnije naiđem na cijelo čudo njih tamo. Zato ne vodim više nikog. To su nekakve moje radosti i zadovoljstva i nemam ih potrebe dijeliti.“
Vodeći ovaj razgovor koji je neizbježno protkan crticama o njihovu ocu Janku, Tomislav nam je na kraju pokazao fotografiju na kojoj je Janko, netom prije smrti, posljednji put bio u Vodostaju i još jednom pred kraj pokazao koliko mu je to mjesto značilo.
„Popeo se na izrezane trupce i povikao „Zbogom, Vodostaj“, kao da je predosjetio da više nikad neće onamo ići.
Na kraju ove kratke reportaže o pakračkim beračima vrganja recimo i ovo. Kad je 2000. godine Duško zaključivao spomenutu priču o Janku i gljivarskoj obitelji Matijašević napisao je: „Strast za gljivama u obitelji Matijašević još dugo neće biti prekinuta i sigurno je da gljive u Vodostaju, Rogoljici, Turkovači neće imati mira niti u godinama kad Janko više neće moći na Psunj…“.