Novija povijest Pakraca, htjeli mi to ili ne, obilježena je ratnim i poratnim zbivanjima. Jedan od popularnijih hrvatskih ratnih filmova nazvan je „Kako je počeo rat na mom otoku“ – Pakrac nudi odgovor na pitanje „Kako je počeo rat u Hrvatskoj“. Osim toga što je u Pakracu započeo, rat za zapadnoslavonskom bojištu u Pakracu je i završen blitzkrieg operacijom „Bljesak“ koja je okončana predajom 1500 vojnika Krajiškog korpusa 4. svibnja 1995 godine. Rat svakako nije ugodna tema, a mnogi ga se prisjećaju nerado i s nelagodom. Mnogi su izgubili svoje najbliže, svoje zdravlje, ostali bez svoje imovine. Na sve nas s ovog područja rat je utjecao na ovaj ili onaj način i na sam njegov spomen teško je ostati imun. Ipak, postoje dobri razlozi da ne zaboravljamo olako ratne strahote, a možda je najveći taj da pokušamo izbjeći njihovo ponavljanje u budućnosti.

S druge strane, kao svojevrsna protuteža ratnim užasima stoji turistički potencijal koji donosi vrijeme poraća. Iako su naši sugovornici gotovo pa konsenzusno zaključili kako je Pakrac dobrano zakasnio s razvijanjem turističke priče vezane uz Domovinski rat, značajni pomaci na tom polju u zadnjih nekoliko godina pokazuju kako je ipak uhvatio priključak, prvenstveno kroz razvijanje suradnje s Memorijalnim centrom Vukovar. Projekt posjeta učenika osmih razreda Pakracu osmišljen je kao terenska nastava povijesti za osmaše iz škola diljem Slavonije, a istovremeno im posluži i kao mini ekskurzija te prilika da upoznaju Pakrac kao važno mjesto obrane hrvatske teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta, ali i kao svojevrsnu turističku destinaciju u nastajanju.

Tako je Sara iz Ilače u općini Tovarnik u ime svog razreda rekla kako dosad nisu bili u Pakracu i ne znaju ništa o gradu. Ipak, dodala je sa smiješkom, očekuju da će naučiti nešto novo i korisno, zabaviti se i družiti, a o ratu joj je osobno zanimljivo slušati. Jesu li učenici uistinu zainteresirani za obilazak pakračkih lokacija na kojima se kroz ratne strahote ispisivala moderna hrvatska povijest, odlučili smo provjeriti sa Stjepanom Benkovićem, jednim od naših profesora povijesti koji dočekuje gostujuće učenike i održava im predavanja u kino-dvorani Hrvatskog doma „Dr. Franjo Tuđman“. Kaže kako ima dojam da je djeci zanimljivo, jer dok predaje, među njima vlada muk. „Na predavanjima bude 150 do 170 djece, pri čemu su potpuno mirni, prate te zaključujem kako im je to vrlo zanimljivo“, dodaje.

Sara iz Ilače

I drugi profesor koji predaje gostujućim učenicima, Branko Križan, također nam kaže kako djeca pozitivno reagiraju na Pakrac. Djeca uglavnom vole terensku nastavu, teme su im većinom zanimljive, ali vidi se kako nemaju nikakvo predznanje. Zbog toga je važno da o tako osjetljivim temama predavanja drže stručne, educirane i objektivne osobe poput nas, dodaje.

Pogled iz kuta povjesničara

Benkovića i Križana upitali smo i o tome kako je i koliko u osnovnoškolskim i srednjoškolskim programima povijesti zastupljen Domovinski rat. Benković kaže da, iako iz braniteljske populacije dolaze kritike kako se o Domovinskom ratu uči premalo, osobno smatra da se uči dovoljno, da ne treba pretjerivati, a kroz ovakve oblike terenske nastave djeca možda nauče i više nego na učioničkom predavanju koje zna biti pomalo suhoparno. Zato smatra da je uz Vukovar vrlo dobro da djeca obilaze pakračko i lipičko područje. Križan pak dodaje da što se tiče Domovinskog rata u programu i udžbenicima za srednje škole možemo biti djelomično zadovoljni. U gimnazijskom programu nastava povijesti u 4. razredu ima fond od 95 sati u školskoj godini, što je dovoljno za obradu svih lekcija, uključujući i one iz Domovinskog rata, pri čemu nastavnik ima dosta vremena za analizu uzroka i posljedica te rad na povijesnim izvorima.

Upitani o tome vide li Pakrac kao ratno-turističku destinaciju, oboje odgovaraju pozitivno. Osim Pakraca, Križan kao jedno sveobuhvatno središte ratnog turizma vidi i Lipik, Prekopakru, Batinjane i Dobrovac, pa i Bučje, zbog čega treba raditi na očuvanju i konzerviranju svih predmetnih povijesnih izvora, odnosno artefakata koji postoje na terenu. Kaže kako osobno učenike svake godine vodi u Vukovar, što djeca sama traže te da je ovo što rade, u suradnji s profesorom Tušekom i njegovim Muzejom jedan dobar početak priče o ratnom turizmu. „To se zapravo već događa, a može se još deset puta više razviti, samo treba imati viziju, a ljudima koji se time bave, npr. prof. Tušeku, treba dati još veću podršku i još više sredstava“, smatra.

Benković misli da se Pakrac turistički definitivno treba osloniti na ratnu priču, ali problem je što već kasnimo 20-ak godina. Vukovar je krenuo u tu priču, kaže, a napokon smo i mi krenuli u dobrom pravcu. „Kroz provedbu ovog programa dosta se sredstava ulije u Grad Pakrac, pa i u Lipik; plaćaju se ulaznice, iznajmljuje se prostor, djeca potroše i nešto vlastitog novca, tako da je ratni turizam jedan vid turizma koji se mora ukomponirati u cjelokupni turizam i mislim da radimo dobru stvar.“ Kaže kako bismo u slučaju otvaranja hostela mogli ugostiti i djecu iz udaljenijih krajeva Hrvatske, što bi bilo dobro, jer naše ratište jedno je od najznačajnijih bojišta za obranu Hrvatske.

Profesori Križan i Benković

Ideja o hostelu

O kakvom se to potencijalnom hostelu radi, upitali smo Miroslava Vaceka, predstavnika udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Kaže kako postoji ideja da se oformi hostel u kojemu bi onda djeca ostajala po dva dana. Prema ideji blagonaklono gledaju čelni ljudi ministarstva, a postoji i suglasnost Gradske uprave s projektnom dokumentacijom i odabirom objekta. U pitanju je zgrada stare gimnazije koja bi za te potrebe bila obnovljena i stavljena u funkciju. Izvršenje tog projekta bilo bi dodatno olakšano zbog mogućnosti ulaganja europskog novca.

Zanimalo nas je kako vidi situaciju s tzv. ratnim turizmom i kako funkcionira suradnja s Memorijalnim centrom Vukovar po pitanju posjeta osmaša Pakracu. „Ideja o ratnom turizmu počela se rađati još 90-ih, jer ovamo su dolazili vojni atašei koji su u svojim državama na takvim projektima okrenuli ogroman novac, a kad su se vratili u ovdje, čudili su se kako mi nismo imali intuiciju napraviti nešto slično. U Pakracu je počeo Domovinski rat i to je povijesna činjenica koja obilježava naše područje, ali i noviju povijest naše domovine. Osim toga, rat je na zapadnoslavonskom bojištu i završio vojno-redarstvenom operacijom Bljesak i to nam daje puno pravo da mi u tom smjeru radimo i promoviramo naš grad i naše područje“, kaže Vacek.

Kroz sustav braniteljskih udruga koje djeluju na ovom području ušli smo u projekt Memorijalnog centra Vukovar. Djeca trebaju biti upoznata s načinom nastanka naše države, kako ona funkcionira, upoznati našu povijest i što su njihovi očevi i njihovi rođaci dali za ovu zemlju. Osnivanjem javne ustanove, intencija je bila da se kroz Vukovar kao jedan hrvatski Alamo prezentira pojam stradanja i patnje hrvatskog naroda u stvaranju države. Odlukom čelnika Ministarstva, projekt je proširen na šire područje, pri čemu nastojimo mlađoj populaciji približiti ratne događaje iz njihovog bližeg i šireg okruženja, tako da smo mi domaćini školama uglavnom s područja Slavonije, pojasnio je.

U početku je ideja uključivala djecu iz cca 120 škola, čiji su bliži ili daljnji rođaci učestvovali u Domovinskom ratu, jer u okviru zapadnoslavonskog bojišta bilo je najteže. Postojao je interes da ovamo dolaze i djeca pripadnika postrojbi iz sjeverozapadnog sektora, odnosno Varaždinske i Međimurske županije, međutim prema postojećem programu, ona sada odlaze na područje Karlovca. Vacek je dodao i kako turistička ponuda nije u primarnom fokusu ovog projekta. Djeca ovdje jedu, borave, možda potroše dio džeparca, ali primarna strana je djeci pokazati i naučiti ih nešto. Projekt Memorijalnog centra Vukovar baziran je upravo na učenju o novijoj povijesti stvaranja naše domovine.

Slavonski osmaši uče o Pakracu

O tome kako izgleda jedan tipičan dan gostujućih osmaša u Pakracu upitali smo Ivanu Šušnjić, pročelnicu upravnog odjela za poslove grada Pakraca. Precizirala je kako su u pitanju učenici iz Požeško-slavonske, Osječko-baranjske, Vukovarsko-srijemske i Virovitičko-podravske županije koji kroz obilazak grada vide sve što se događalo, vide da i dalje postoje zgrade koje su oštećene ratom, vide spomenike i što se ovdje događalo. „Projekt je prilagođen djeci i vremenu koje oni mogu ovdje provesti, uključujući sve njihove potrebe i koliko vremenski mogu biti koncentrirani. Po dolasku u Pakrac, prvo odlaze ispred policijske postaje, gdje je sve započelo, a potom odlaze u Kusonje. Zatim se vraćaju u Hrvatski dom na predavanje profesora povijesti u trajanju od jednog školskog sata, a ondje im se osiguravaju topli i hladni obrok. Poslije ručka obilaze gradski Muzej i Muzej vojne i ratne povijesti, a ostaje im i nešto slobodnog vremena u kojemu upoznaju grad. Program obilaska isti je za svaku grupu, a prije povratka kućama posjećuju još i Lipik te Okučane“, navodi pročelnica Šušnjić.

Kaže kako baza jest povijest, ali upoznaju i turizam. „Pričamo im o Omanovcu, o manifestacijama, pričamo im o gradu, o povijesti, kuju banovac, tako da iako baza jest znanje, edukacija i školski program, usto dobiju i puno više, dobiju i taj turistički segment. Ako se to dvoje spoji, dolazi do određene sinergije ratnog turizma i turizma koji razvijamo kao grad i kroz turističku zajednicu. Nakon što dođu ovamo u sklopu projekta, djeca nam se nerijetko vraćaju u privatnom aranžmanu, npr. s roditeljima posjete sajam Slavonski banovac“, dodaje.

Miroslav Vacek i Ivana Šušnjić

Priču o osmašima zaokružio je Vacek koji je rekao kako se u suštini radi o okviru projekta Memorijalnog centra koji ima visoke kriterije i bogato iskustvo, jer kroz Vukovar prolazi 10-ak tisuća djece tjedno. Izuzev godina koje je obilježila korona-kriza, tijekom kojih se projekt nije provodio, kroz Pakrac je ukupno prošlo oko 25 tisuća djece, odnosno otprilike četiri tisuće godišnje. „Izgradili smo određeno iskustvo, podigli smo kriterije i čitavom konceptu dali dodatni smisao i veću vrijednost. Ovdje pričamo priču o Zapadnoj Slavoniji, o području koje je bilo direktno zahvaćeno ratom, na kojemu je rat uostalom i počeo i koje ima nekakvu težinu. Tu je i Lipik, kao prvi oslobođeni grad, na kojemu isto tako obilazimo određene lokacije, ali i Okučani kao jedno povijesno mjesto u kontekstu vojno-redarstvene operacije Bljesak. Projekt ne provodi braniteljska populacija kroz braniteljske udruge, već je Grad Pakrac partner Memorijalnom centru Vukovar te vjerujem da ćemo kroz dogledno vrijeme njegovu provedbu usavršavati, poboljšavati kako bismo kroz neko vrijeme došli u položaj da kroz taj vid ratnog turizma na jedan još kvalitetniji način prezentiramo svoj grad“, prisnažio je.

Sa svakom grupom djece dolaze njihovi učitelji, profesori i pratitelji od kojih se dobivaju povratne reakcije. Pratitelji s određenom dječjom populacijom rade kroz jedno duže razdoblje, a neki od njih ovdje su došli više puta. „Kroz kontakte s njima imamo određene povratne informacije na osnovu kojih radimo promjene programa s ciljem njegovog unapređenja. Mislim da smo na pravom putu, da je projekt dobar, ali može se napraviti još i više. Projekt je certificiran te podliježe nadzoru od strane javne ustanove Memorijalni centar Vukovar, Ministarstva hrvatskih branitelja, ali i Ministarstva prosvjete. Ove godine od strane Ministarstva prosvjete imali smo nadzor, kvalificiranje i vrednovanje uspješnosti te je projekt dobio najviše ocjene“, zaključuje Vacek.

Muzej vojne i ratne povijesti

Kad smo voditelja Muzeja vojne i ratne povijesti Marija Tušeka obavijestili kako ćemo pisati o ratnom turizmu, izrazu oko kojega smo se i sami lomili, rekao je kako smatra da je vojno-povijesni turizam puno bolja sintagma, jer njome se obuhvaća kudikamo šire povijesno razdoblje, ali i turistički kontekst. Smatra da, iako Domovinski rat jest ishodište turističke inicijative, priča o Slavonskom banovcu priča je o vitezovima. „Naš Slavonski banovac sve više ide prema srednjovjekovnim bitkama, jer mi smo stalno bili pod nekim vojskama, ratovima, tako da ljudima ne pričam samo o Domovinskom ratu, već se vraćamo do stoljeća sedmog, od dolaska Hrvata pa i rimskih legija koje su ovdje ostavile prve značajne nalaze. U Brusniku su pronađeni nadgrobni spomenici, od kojih je najpoznatiji posvećen zapovjedniku rimske legije, a nalazi se u atriju Arheološkog muzeja u Zagrebu“, kaže Tušek.

„Požega nam je „uzela“ baruna Trenka, odnosno mi ga nismo prigrlili. Trenk je bio vlastelin Grada Pakraca i Pakrac je bio njegov grad, a premda je u Požegu išao u gimnaziju i tamo je živio, u Pakracu je napravio vojarnu, iako neki kažu da je ona ovdje bila i prije njega. Možda i jest, ali on je hajduke s područja Psunja i Papuka mobilizirao i držao u toj vojarni (zgrada stare gimnazije). Jedan dio muzeja posvećen je barunu Trenku i smatram da to trebamo baštiniti. Iako su Trenkovi panduri u Požegi, Pakrac bi mogao polagati jednako pravo na njih, jer oni su pakrački 'proizvod'“, započinje Tušek opis svog viđenja pakračke povijesti i kako se nastoji odnositi prema njoj.

Zanimalo nas je i kakva je posjećenost njegovog muzeja, ali i kakva je struktura posjetitelja. „Muzej posjećuje više ljudi izvana. Već šest godina pišem za časopis Vojna povijest u kojemu svaki mjesec izlaze kolumne u kojima pišem o eksponatima iz našeg muzeja. Domaći ljudi manje ga posjećuju, budući da jednom kad obiđu stalni postav, možda više nemaju potrebu dolaziti, ali zato imamo manifestacije poput Dana otvorenih vrata, Noći muzeja, nedavne promocije filma, pa ljudi dođu. Iako smo lokalni muzej, volio bih biti globalni igrač. San mi je ovo što se polako i ostvaruje, da nam autobusi dolaze u Pakrac i da dobijem turiste van grada Pakraca, odnosno da Pakračani rade i podupiru turističke napore, a da nas posjećuju ljudi izvana, jer nije poanta da sami sebe posjećujemo u zatvorenom krugu. Cilj je napraviti turističku priču koja ne samo da će izlaziti van granica županije, već i van granica Hrvatske. Kad netko izvana dođe u muzej, obići će okolo, popit će negdje piće, kupit će neki suvenir, ako dođe iz daljeg, prespavat će negdje, obići će i Gradski muzej, popiti koje pakračko pivo, otići na ručak na Omanovac… jer nikome se ne isplati doći u Pakrac samo zbog vojnog muzeja. A u konačnici, tu se mogu uključiti Lipik i Daruvar i od toga svi možemo imati koristi“, približio nam je Tušek svoju viziju osjetnim, pomalo i zaraznim entuzijazmom.

Mario Tušek, voditelj muzeja

Baza koja je nedostajala

Zamolili smo ga da nam pojasni kako je došlo do ideje za njegov muzej. „Priča o muzeju datira iz 2012., a potaknuo ju je bivši gradonačelnik Davor Huška koji je iskazao potrebu za jednim centraliziranim izložbenim prostorom u koji bismo mogli dovesti predstavnike gostujućih braniteljskih udruga. U Pakracu obilježavamo početak Domovinskog rata i završetak Bljeska, a nismo imali mjesto gdje bismo to sve prikazali. Krenuli smo iz jedne prostorije, svojevrsne spomen-sobe u staroj Gradskoj vijećnici. U međuvremenu, nakon nekoliko širenja, danas imamo muzej koji je jedinstven u Hrvatskoj. Ideja je bila prikazati cjelokupnu hrvatsku vojnu povijest. Kad bismo se bazirali „samo“ na Domovinskom ratu, ne bismo mogli konkurirati Vukovaru, koji je državni muzej ili Karlovcu, Dubrovniku i nekim drugim muzejima koji pričaju priču Domovinskog rata, a iza sebe imaju državu i Ministarstvo obrane“, pojašnjava Tušek.

Kaže kako im nije u interesu da djeca dođu u muzej i kažu, to sam već vidio u Vukovaru ili negdje druge, ovdje nema ništa novo, već kad dođu kod nas da kažu, wow, ovo nisam vidio nigdje. U postavu imaju topovske kugle, strelice, vrhove strijela, replike, kamene sjekire, preko eksponata iz razdoblja 1. i 2. svjetskog rata, Trenkovih pandura, Zrinskih i Frankopana, pa sve do onih moderne hrvatske vojske. „Pokušavamo preuzeti ulogu nacionalnog vojnog muzeja, premda je to teško postići s obzirom na ograničene resurse. Da nema Grada Pakraca i podrške Grada, ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Grad nam je ustupio prostor te pokriva režije i ne naplaćuje najam. Da toga nema, preko udruge Klub ratničkih vještina Pakrac bilo bi nemoguće održavati ovako velik objekt. Sve ostalo, od eksponata preko namještaja i potrošnog materijala nabavljamo samostalno, preko udruge“, kaže.

Zanimalo nas je koji su eksponati posjetiteljima najzanimljiviji, na što je Tušek bez ikakvog razmišljanja rekao kako je to replika viteškog oklopa, iako realno nema posebnu vrijednost. Maskirne odore i slične predmete iz vremena Domovinskog rata ljudi i dalje imaju po kućama, kaže, dok npr. za 2. svjetski rat interes pokazuje ciljana skupina entuzijasta. Doznali smo i kako se radi na popunjavanju vanjskog postava. Muzej ima i jedan ekskluzivan eksponat kakav ne posjeduje nijedan drugi muzej u Hrvatskoj, a to je besposadna letjelica Hrvatske vojske M99 “Bojnik”, pri čemu postoji tendencija vojno-obavještajne pukovnije da se muzeju poklone i ostali sustavi koji izlaze van operativne uporabe. „Priča muzeja se širi i na jako smo dobrom putu, a komentari posjetitelja redom su izrazito pozitivni“, dodao je Tušek za kraj našeg razgovora.

Besposadna letjelica

Pakrac kao turističko odredište

Možemo zaključiti kako se priča o ratnom ili vojno-povijesnom turizmu, kako vam je draže, u Pakracu zakotrljala. Jest da kasnimo, ali stara izreka kaže, „bolje ikad nego nikad“. Možda i nije čudno što je reakcija pomalo zakašnjela, jer Pakrac kroz svoju povijest nije figurirao kao turističko odredište. Iz razgovora s relevantnim sugovornicima stekli smo dojam kako Grad ima sluha i spreman je podržati inicijative koje idu u smjeru daljnjeg turističkog razvoja Pakraca i njegovog brendiranja koje bi se baziralo na povijesnom kontekstu, ali u jednom modernom, suvremenom obliku. Volja ključnih aktera dakle, postoji, baza postoji, projekti se provode, a daljnji smjer i intenzitet razvoja ratnog turizma i popratnih turističkih sadržaja u Pakracu između ostaloga ovise o entuzijazmu i vizionarstvu pojedinaca koji su se spremni uključiti u tu priču.