Dvije godine. Toliko je skoro prošlo otkad sam dobio telefonski poziv. Nepoznati broj. „Želiš li raditi u Pakračkom listu?“ Blaga nevjerica. Sumnja u samog sebe. „Mogu li se javiti sutra?“ „Može, samo nemoj dugo čekati, treba nam čovjek.“

Sjeo sam u auto i otišao se provozati. Da, volio bih raditi u novinama, ali hoću li ja to znati? Kako ću se snaći?

Znao sam odmah da ću pristati, ali taj osjećaj odgovornosti i sumnje u sebe bio je jak. Trebao sam mu dati vremena da se slegne. U sitne sate, poslao sam poruku, vidimo se sutra.

U ured Pakračkog lista ušao sam s osjećajem strahopoštovanja. Baronica, Kliček, Kliček, Grbac, Barać. Najveća lokalna novinarska pera ovdje su slagala svoje misli u rečenice i obavještavali Pakračane o novostima iz našeg grada. Dočekali su me novi kolege, Silvia Feltrin i Domagoj Ajman. Kako ću se uklopiti u ekipu? Hoću li opravdati očekivanja?

Nisam novinar

Zadnje dvije godine sudjelovao sam u slaganju vašeg i našeg lista. Trudio sam se, u skladu sa svojim sposobnostima, odraditi posao novinara. Ipak, cijelo sam vrijeme u glavi imao misao „ali ti nisi novinar“.

Nisam novinar. Unatoč tome, tijekom tog procesa nekako sam vremenom počeo razmišljati u novinarskim kategorijama. Što se novo u gradu događa, što treba popratiti, što fotografirati? O čemu bismo ovaj mjesec mogli pisati? Što bi građane našeg grada moglo zanimati?

Prije godinu dana naša je dotadašnja urednica otišla na drugo radno mjesto. Spala je knjiga na dva slova. Ovaj put, s godinu dana iskustva, neke sumnje su nestale. U startu, dominantan je bio osjećaj entuzijazma. Dobili smo priliku napraviti s novinama ono što mislimo da bi bilo najbolje. Krenule su frcati ideje. Hoćemo li ubaciti još koju kolumnu? Križaljke? Sudoku? U nekim vrtlozima brainstorminga čak mi se u glavi pojavila vizija Pakračkog radija koji bi se mogao izroditi i koegzistirati u simbiozi s novinama. Instagram, Tik Tok, neke nove platforme? Razne su se ideje vrzmale po glavi.

Zadnjih godinu dana bio sam ponosni urednik lokalnih novina. Taj period zauvijek će mi ostati urezan u pamćenje kao jedno od najdražih životnih iskustava, u poslovnom smislu. Bila mi je čast slagati rečenice za vas, bila mi je čast slagati mjesečnik koji se u današnje vrijeme sve manje čita, ali i dalje ima svoju publiku. Volio sam biti novinar Pakračkog lista.

Danas se opraštam od vas u svojstvu naših čitatelja i od svoje uloge novinara. Hvala vam na čitanju, kao i na brojnim porukama podrške i toplih riječi koje smo kroz ovih godinu dana primili. Ako je s naše strane bilo propusta, a bilo ih je, bili su nenamjerni, ljudski i hvala vam što ste ih bili spremni istrpjeti.

Kako ne bih pobjegao u patetiku, ovim ću vas putem još jednom pozdraviti, a novoj-staroj ekipi koja nastavlja s radom poželjeti svaku sreću. Koliko god da to sa strane može djelovati kao „lagan“ posao, vjerujte mi, izuzetno je izazovan. Zato vas pozivam da ih podržite, jer vaša je podrška iznimno bitna.

Doviđenja, dragi moji Pakračani i Pakračanke, vidimo se u nekim drugim ulogama.