U Pakracu 14. listopada Vladičanski dvor je bio ispunjen rock 'n' roll zvucima u režiji Blaina L. Reiningera i Stevena Browna, alfe i omege grupe Tuxedomoon osnovane 1977. godine u San Franciscu, piše Zoran Stajčić za ravnododna.com.

Inspirirani njujorškom no-wave filozofijom starijih kolega kao što su Alan Vega i Martin Rev iz grupe Suicide, Lydije Lunch koja je bila u bendu James Chance and the Contortions, kao i neizostavnih pionira pokreta Robbyja Halla i Borisa Policebanda iz grupe Jack Ruby, odlučili su razviti svoj jedinstveni kabaretski no-wave zvuk na zapadnoj obali.

Cijela priča se ubrzo širi i izvan SAD-a i kulminira, sad već legendarnim, drugim studijskim albumom „Desire“ 1981. godine. Tu počinje i priča koja se tiče ovog članka, tj. kad mladi Jovan Ćulibrk odlazi u Beč 1985. godine na koncert Tuxedomoona koji je „Holy Wars” turneji. Na isti put je krenuo i mladi beogradski glazbeni novinar Dragan Ambrozić. Tada začeto oduševljenje Tuxedomoonom obojicu nije napustilo nikad, kao što ih je ljubav prema tom bendu spojila. Ambrozić je puno kasnije kao koncertni promotor doveo Tuxedomoon u Beograd, a Jovan Ćulibrk postao je vladika Pakračko-slavonski. Tuxedomoon se u međuvremenu razišao, a prva vijest da se u Pakracu događa nešto neobično i neubičajeno dogodila se 2022. kad je Steven Brown održao koncert upravo u Vladičanskom dvoru i to u gradu od sedam tisuća stanovnika kad se uzme u obzir njegovo šire područje. Tri godine kasnije, tj. 14. listopada, u istom prostoru pravoslavne crkve čudo za rock anale se ponovilo. Nastupio je i Blaine L. Reininger kojeg je upravo Ambrozić doveo svom starom prijatelju vladiki Pakračko-slavonskom, čime je na jedinstven način zaokružena ova neobična Tuxedomoon priča.

„Ovo izgleda kao Cavern, ali mi nismo Beatlesi“, komentirao je Reininger u jednom trenutku i time dao najsažetiji opis prostora koji, ako bi preveli na „starozagrebački“ podsjeća na nekadašnji Lapidarij, ali otprilike prostorno duplo manji po dužini – dakle, pravi underground klupski štih u kojem se smjestilo stotinjak duša željnih evociranja na zvuk i značaj Tuxedomoona.

Autoru ovih redaka koji je stvarno dobar dio svog života proveo po koncertima osjećaj je bio nadnaravan obzirom da se okupila intelektualna i glazbena elita od Slovenije do Makedonije. Za početak nisam se mogao dovoljno začuditi kad sam sreo Gorana Trajkoskog u Pakracu. Na koncertu me pak netko iza leđa uljudno zamolio da se malo pomaknem, kad ono Zoran Kurelić, moj profesor s fakulteta. Kraj njega Romano Bolković, malo dalje Dalibor Pavićić, u prvim redovima Aleksandar Dragaš, Dragan Ambrozić i naravno vladika Jovan.

72-godišnjeg Reiningera pratio je mladi gitarist Georgio Valentino, a on sam bio je i više nego dobro raspoložen, obzirom da je vjerojatno imao osjećaj da nastupa na tulumu svojih stopostotnih poklonika. Uostalom, bilo mu je to jasno i na kraju kad je rasprodao i ispotpisivao sve CD-e koje je imao, a bilo je i onih koji su donijeli stare primjerke svojih Tuxedomoon ploča na potpisivanje što ga je posebno razgalilo.

Tko bi rekao da ćemo za to živo glazbeno prisjećanje na tu epohu morati doći u Pakrac. Ali, eto, dogodilo se. I to po drugi put. Uz sve, vladika Pakračko-slavonski Jovan je živahno nakon koncerta rekao „da će toga ubrzo biti još“. Što drugo, već biti zahvalan takvom pojedincu na takvim jedinstvenim događajima u tako maloj sredini, jer rijetki su ljudi koji su svoj život posvetili duhovnosti, a da iz njih i dalje izbija rokerski žar.

Ali, netko je jednom rekao da je i rokenrol sebi svojstvena religija. Po svoj prilici, taj nije bio daleko od istine, zaključio je Stajčić.

Izvor: ravnododna.com/Zoran Stajčić