Nakon što smo proteklog mjeseca pisali o velikom pothvatu bračnog para Kämpf koji se električnim biciklima dovezao na godišnji odmor iz Švicarske u Pakrac, jučer je svoju veliku avanturu i to na biciklu bez električnih brzina apsolvirao i Petar Matijašević, prijateljima poznatiji pod nadimkom Pegula koji se 12. srpnja zaputio iz švicarskog Luzerna te uspješno dovezao do obiteljske kuće u Prekopakri gdje su ga bliža rodbina i prijatelji znali vrlo adekvatno dočekati.
Dopegulao je tako Pegula do Prekopakre za svega šest dana za što mu je bilo potrebno 1045 kilometara uz ukupno 9982 nadmorske visine, a evo kako je došlo do ovakve ideje.
„Jako poštujem sport i sportske uspjehe, iako moram priznati da nisam bio neki veliki sportaš. Najveću zaslugu što sam se uključio u sportske aktivnosti ima moj brat Stijepan koji se bavi trčanjem. Oduvijek sam volio ribolov, no za ribolov moraš imati i dosta slobodnog vremena kojeg ja nisam imao. No zato sam odmalena volio vožnje biciklom, a ovdje u Luzernu gdje živim već 5 godina, pokušao sam voziti i trailove na kojima se popneš žičarom pa odvezeš spust, ali ubrzo sam ustanovio da mi to baš i nije bilo to jer mi je više stvaralo opterećenje nego gušt, a trebao mi je nekakav ispušni ventil od posla. Na Netflixu sam gledao dva Austrijanca koji su se iz Austrije biciklima dovezli do Australije i tako mi je sinula ideja o vožnji biciklom do svoje kuće u Prekopakri pa sam se tako odlučio na cestovni biciklizam te sam se ozbiljnije počeo pripremati za takav pothvat“, prepričao je Petar.
Foto: privatni album
2013. godine zbog posla je preselio u Njemačku da bi se posljednjih 5 godina stacionirao u Švicarskoj gdje se zaposlio u tvornici tjestenine kao pogonski radnik u kojoj je marljivim radom dospio i do mjesta poslovođe, a dodatno se pronašao u tom poslu budući da je kuhar po zanimanju.
„Želja mi je da se sa suprugom Andrejom jednog dana vratim u Prekopakru, kupili smo i kuću odmah pored mojih roditelja u tzv. Tutnjevcu i najveće veselje bi mi priuštilo biti uz obitelj kako bi i moji roditelji mogli provoditi vrijeme sa svojim unucima, tu mi je i brat Stijepan i naravno da nas srce vuče u naš kraj“, podijelio je svoje dugoročne planove.
Bicikl, za kojeg kaže da je početnički te jedan od boljih u svojoj kategoriji, kupio je u Švicarskoj, tamo je i krenuo češće provoditi vrijeme u takvoj vrsti vožnje te se sada aktivno bavi biciklizmom godinu i pol dana, a nakon što se adekvatno pripremio uz vodstvo Marka Ljevara kojemu se javio budući da je Ljevar preko 20 godina u biciklizmu, u konačnici se u dogovoru s kolegom Krunom Černijem odlučio na ovu biciklističku avanturu.
„Kruno i ja radimo u istoj tvornici te smo dogovorili detalje puta. On se vozio automobilom par kilometara iza mene što mi je uvelike pomoglo, imao sam ga kao podršku, a istovremeno mi je i olakšao kilažu koju bih inače morao nositi na biciklu, pretežito ovdje mislim na hranu i vodu. Put smo podijelili na šest etapa te krenuli iz Luzerna u subotu 12. srpnja, a prošavši kroz Linhenštajn, prvo zaustavljanje gdje smo i prespavali u hotelu bilo je u Austriji u Feldkirchu. Drugi dan je protekao u planinskom dijelu, mogao sam si izabrati rutu s puno manje uspona, uzbrdica i planina, ali baš sam htio preći Dolomite i nisam požalio, taj dio je prekrasan. Prije talijanskog krajolika, također me se dojmila dolina rijeke Inn koja je posebna priča, opisao bih ju kao zdjela budući da te okružuju brda, a ti uživaš dolje u vožnji i kliziš baš kao da si u zdjeli. Ništa manje impresivan nije bio ni južni Tirol, no koji je usponski bio vrlo zahtjevan, dio prema Innsbruku gdje je ukupno bilo oko 2000 metara nadmorske visine. Već nakon 2 kilometra vožnje krenuo je uspon od preko 15 posto, pogledam na sat, a ono piše da sam u sat i pol vremena prošao tek 10 kilometara, ako i toliko“, prepričava Petar, a gdje su se javili i prvi problemi s vremenskim uvjetima.
Foto: privatni album
Nakon što je odvezao tri sata uspona uz obilnu kišu, uslijedio je ručak u restoranu. Tamo je prevrtio film i sve problematične situacije u kojima se našao na cesti gdje je obilna kiša ometala njegov uvid u put ispred sebe, isto kao i vozačima koji su ga na vrijeme morali zamijetiti i jedan krivi „korak“ mogao je dovesti do vrlo opasne situacije. Srećom, pripremio se na takve uvjete te se opremio ribičkom kabanicom i radarom koji mu je signalizirao svaki bliži prilazak automobila ili kamiona što ga je alarmiralo na dodatan oprez.
Foto: privatni album
„Moram priznati da sam tad prvi put osjetio strah, daleko psihički najteži dan koji sam odvezao. Voziš se dok te uz obilnu kišu pretiču automobili i kamioni koji su vozili preko 90 km/h, nemaš se gdje maknuti, s jedne strane je visoka ograda, s druge su oni i nije bilo nimalo ugodno, pogotovo uz kišu koja ti dodatno ometa vid. Ni u jednom trenutku nisam mislio odustati, ali ti stvarno nije svejedno jer znaš da te čekaju žena, roditelji, brat… Nakon toga sam odlučio malo prilagoditi rutu u oprezniju verziju, odnosno držati se više biciklističkih puteva, a izbjegavati cestu“, prenio je svoje teže trenutke puta.
Foto: privatni album
Peti dan dovezao se do slovenskih Jesenica, a zanimljivo je da je i taj dan prošao kroz Italiju nekih 30-ak kilometara budući da se provezao Alpe-Adria-Trail dionicom u kojoj se ubacio u Trevisu te nastavio sve do Kranjske Gore i Jesenica.
Foto: privatni album
„Nakon spusta do Jesenica, osjećao sam se brutalno, kao da sam napunio baterije, a ne da sam ih trošio. Nakon onakvog dana, odlično je došao taj dan koji je bio bez problema i baš sam bio pozitivno nabijen. Tamo sam i prespavao, a nakon što sam ujutro krenuo za Hrvatsku, nakon par kilometara evo ti opet kiše…“, započeo je priču završne etape.
Ponovno je morao uskočiti Kruno koji je kolegi ustupio kabanicu, a kiša je padala još jačim intenzitetom nego dva dana ranije. Junak ove priče bio je mokar do kože, kako se presvuče u novu odjeću, tako ga kiša ponovno vrati u prvobitno stanje. Tu je morao stisnuti gas još jače, mentalitet nije dozvoljavao da se razboli jer do cilja se stići mora. Gdje kabanica ne pomaže, geni kameni uskaču, ipak je on iz Tutnjevca.
Foto: privatni album
„Znao sam da imam još jedan uspon do Ljubljane i kad njega riješim, skoro sam kod kuće. Srećom, prošao je dobro, spust također iako je bilo podosta hladno pa sam morao ponovno Krunu zvati da mi doveze topliju obuću, a i uvijek mi je morao biti negdje na dometu zbog tekućina jer sam popio gotovo litru vode i raznih tekućina svakih sat vremena. Posljednjih 50 kilometara su također bili zahtjevni, noge su me bolile, umor je odradio svoje, kiša me baš iscrpila. Od šest dana puta, tri dana je padala tako da i nisam imao baš sreće s vremenskim uvjetima, ali su me barem izbjegli padovi i puknuće gume. Na kraju sam prezadovoljan, neopisivo sretan i to mi nitko ne može oduzeti. Kad sam ušao u Hrvatsku i približio se svom selu, plakao sam nekoliko puta od sreće, onda se krenem smijati sam sa sobom da su me neki prolaznici baš čudno pogledavali, nije im bilo jasno. Isto tako, iznenadio sam se koliko me ljudi podržalo u tome što radim, navečer sjednem i grize me savjest ako nisam nekome stigao odgovoriti na poruku, stvarno se svima zahvaljujem od srca“, rezimirao je Pegula ovaj veliki pothvat.
Kako i priliči ljudima iz Prekopakre koji su se okupili u pozamašnom broju, znali su ga itekako dočekati uz bakljadu, muziku, ciljnu traku, najavu na razglas te nezaobilazno iće i piće, a ništa manje Pegula nije ni zaslužio.
Zanimljiv detalj s dočeka kada je otac Pero nasmijao sve prisutne izjavivši da će mu "flaksom" prerezati bicikl
Na kraju je poručio kako je ponosan na svoj Pakrac i Lipik koji unatoč nešto više od 10 tisuća stanovnika ima pregršt sjajnih sportaša i odličnu sportsku sliku, što ukazuje da nismo sredina koja provodi vrijeme pred ekranima te znamo kako provesti kvalitetno vrijeme na zraku. Priča ne staje na ovome, ima Pegula svojih planova i za budućnost, no o tome nekom drugom prilikom. Kako i nekoć popularna domaća serija kaže - Odmori se, zaslužio si.