Svojevremeno je bio žandar, a ta riječ kao da budi neke predrasude koje u njegovom liku i djelu nećete uspjeti potvrditi, koliko god da se potrudili. Jednostavan i pristupačan, Antun ne djeluje kao „žandar“. Ipak, kad je zagustilo, pokazao se kao tvrd orah. Dok je mnogima prvi poriv bio pobjeći od rata i spašavati živu glavu, on se bez puno premišljanja i pompe odlučio priključiti Hrvatskoj policiji. Ljubav prema rodnom Pakracu i Prekopakri u njemu bila je jača od straha za vlastiti život.
Sin jedinac
Tun je rođen 6. lipnja 1963. godine u Pakracu. S roditeljima je živio u obiteljskoj kući u Prekopakri. Bio je sin jedinac kojega su roditelji željno iščekivali punih deset godina, pa je tako njegov tata Ivan imao 36 godina kad se rodio, a mama Olgica 32. Tata je umro kad je Tun imao 23 godine, a mama prije pet godina. Dok je odrastao, u dijelu Prekopakre poznatom kao „Tutnjevac“ bilo je ukupno 19 djece. Igrali su se na „Potoku“, dijelu koji je danas poznatiji pod kolokvijalnim nazivom „Bare“.
S harmonikom koju mu je poklonio djed
Dok je još bio mali, djed mu je poklonio malu harmoniku s 24 basa koju je samostalno naučio svirati, pa je tako prva pjesma koju je naučio svirati još prije no što je krenuo u školu bila „Veselo, veselo, Zagorci“. Na satove harmonike godinama je išao kod profesora Sokača. Prva tri razreda osnovne škole pohađao je u Prekopakri, na mjestu današnjeg vrtića. Četvrti razred pohađao je u staroj školi u Pakracu. Od petog do osmog išao je u novu školu, a razrednica mu je bila Anđelka Crnković. Išao je u kombinirano razredno odjeljenje koje se sastojalo od djece iz Prekopakre i Šeovice.
Na kraju je završio za kovinotokara. 1982. počeo je raditi u Kutini, u tadašnjoj „Prvomajskoj“. Sedamdesete godine prošlog stoljeća pamti po druženju i igranju nogometa s vršnjacima. Prvo je igrao u pakračkom „Hajduku“, u konkurenciji pionira, a kad se 1975. osnovao nogometni klub u Prekopakri, prešao je igrati za tamošnje juniore. U to vrijeme u Prekopakri je postojao disko-klub naziva Olimp. Nije to bio jedini klub koji se posjećivalo, već se podjednako išlo i u one u Pakracu i Lipiku.
Kod kina se okupljalo društvo, pa bi se svirala gitara i pjevalo. 1987., na jednom dočeku nove godine upoznao je svoju suprugu Snježanu u tadašnjem kafiću „Suzana“ koji je radio na mjestu današnje cvjećarne „Ljiljan“. U to vrijeme Snježana je radila u Moderni, a Tun na pilani, a među njima se ubrzo rasplamsala ljubav. Zanimljivo je da se Tun zapravo trebao zvati Davor, međutim budući da je rođen uoči Antunova, bake su odlučile upisati ga kao Antuna. Unatoč tome, supruga i većina susjedstva s Tutnjevca, na kojemu živi od rođenja i danas ga zovu – Davorom.
Čovjek za jedno selo i jednu ženu
Antun, poznatiji kao Davor i Snježana vjenčali su se 1988. godine i već su 37 godina u skladnom, ali i plodnom braku. Imaju troje djece i (zasad) petoro unučadi. Najstariji sin Ivan rođen je 1989 godine, Danijel 1992., a Ena 1997. Danijel ima troje djece, od kojih Nea ima sedam, Leo šest, a Tin tri godine, dok su Ivanovi blizanci Sara i David nedavno proslavili pune dvije godine. Ena još nije udana.
Antun kao jednogodišnjak
Tun je uoči početka rata radio na pilani, a kad se „zakuhalo“, prijavio se u policiju čijim se redovima i priključio 1991. godine. U to su vrijeme po Prekopakri držali seoske straže. Već iduće godine položio je tečaj za policajca te je u policiji ostao sve dok se 2009. godine nije umirovio. Tijekom rata bio je u interventnom vodu, a kasnije u temeljnoj policiji. Tijekom ratnih dana odlazio je u nabavu municije, razvozio hranu, izvlačio ranjenike i slično. „Gusto je bilo svaki dan“, kaže.
Kad je počeo voziti, kuhinja je prvo bila u Prekopakri, a svakodnevna vožnja ručka bila je prava avantura. Nakon nekog vremena, kuhinju su preselili u Pakrac, u prostor stare pekare. Nakon nekog vremena, prešao je u interventni vod u kojemu je bio sve do Bljeska, odnosno Oluje. Nakon toga, vod se rasformirao. Karijeru policajca, a ujedno i svoj radni vijek, kraju je priveo u Požegi, gdje je u Prvoj policijskoj postaji u sklopu temeljne policije radio od 2000. godine sve do umirovljenja.
Tun je odmalena volio glazbu, svirku, pjesmu, ali i ples. Nakon što je kao dijete svirao harmoniku, kad je malo „operjao“, prebacio se na gitaru, jer društvo je bilo takvo. Osim glazbe i rada u policiji, ima raznih interesa i hobija. Jedan od njih je i gljivarstvo, pa tako kaže da poznaje sve vrste lokalnih gljiva, zbog čega ga ljudi često znaju pitati u vezi toga koja je gljiva jestiva, a koja ne. Dok je krenuo izučavati gljive, zaključio je kako je najbolja metoda da gljivu isproba. „Prvo bih gljivu ispekao na tavi, zatim pojeo dio klobuka i ako se ništa ne desi, onda se ništa nije desilo“, kaže. Na moje pitanje, „a što ako se nešto desi“, ispričao je kako je jednom zgodom pojeo dio nejestive gljive iz porodice Ramaria formosa (capica). Uslijedile su želučane tegobe, grčevi u želudcu i posljedično zaključak kako se radi o otrovnoj gljivi.
„Kad ja radim nešto nenormalno, to je normalno“
Fokinom stazom, priča, šeće otkad se oformila, poslije Oluje, a često i rado ide u pohode i s planinarima. Aktivan je sudionik i u životu NK Slavonija Prekopakra, gdje često priprema hranu i peče, roštilja. „Tata i mama su često pripremali hranu za svatove, a ja sam se tako uz njih pomalo priučio i to je ostalo dio mene, iako je krenulo iz zafrkancije“, govori. Peče šarane, janjce, pečenice, najviše u blagdansko, božićno i uskrsno vrijeme, a najviše pomaže u Grillu, ugostiteljskom objektu koji vodi supruga Snježana. Osim toga, kaže kako je s profesorom Alojzijem Huškom znao prikupljati ljekovite trave.
Sa sinovima, šogorom i prijateljima na pohodu Fokinom stazom
Svakom sljedećom rečenicom, Tun sve više otkriva kako se radi o čovjeku širokih životnih nazora koji se pomalo pronalazi u brojnim sferama djelovanja. I kad odmara, odnosno gleda televizor, to su ponekad filmovi i serije, ali često i dokumentarci. Voli i uživa u ribolovu, najčešće na Pakurnovcu, a kaže kako ga najviše privlači Sava, odnosno savski kanali u kojima lovi štuke.
Spomenuo sam mu naslov koji mi je za ovu priču nekako očekivano iskočio kao prvi izbor, no to sam namjeravao napomenuti tek anegdotalno. Međutim, naš Tun nije imao ništa protiv desetog sela ni Antuntuna, unatoč tome što tog Antuna iz pjesmice krasi neobičan um. Od takve ideje on sam uopće ne bježi. Kaže kako su mu često znali reći da stvari koje bi izvodio u njegovom aranžmanu djeluju nekako sasvim prihvatljivo, dok bi, da ih je napravio netko drugi, vjerojatno bile okarakterizirane kao nenormalne.
Sin Danijel do prošle je godine sa suprugom i troje djece živio i radio u Zagrebu, međutim, premda su ondje bili situirani i imali dobre poslove, srce ih je ipak vuklo u rodni kraj. Zajedno s njima, došli su i unučići, u kojima Antun uistinu uživa, pogotovo sad kad su već malo porasli. Tako je, kao što je njegov djed njemu kao malom poklonio harmoniku, on svom šestogodišnjem unuku Leu kupio ni manje ni više nego – ukulele, koji sad zajedno uče svirati.
Tun kao beba, u naručju oca i majke
Antun rado odlazi i na druženja Češke besede, u kojoj ima mnoge prijatelje. Mama mu je, govori, bila članica besede, jer s mamine je strane imala češke krvi. Osim te poveznice, sviđaju mu se glazba i plesovi kakvi se u besedi izvode, jer su dinamični i veseli, baš po njegovom guštu. Na takve je brže ritmove uvijek volio zaplesati, kaže. Tunova mama Olgica inače je bila kuharica u bolnici, dok je tata Ivan isto radio u bolnici, ali kao kočijaš koji je vozio liječnike, nakon čega je radio na pilani.
Grill kao obiteljska priča
Snježana i Tun ugostiteljski objekt Grill kupili su sad već davne 1998. godine od tvrtke Ugostiteljstvo Pakrac. Na licitaciji su dali najbolju ponudu, digli kredit i kupili Grill, koji je u suštini obiteljska poduzetnička priča. Sve troje djece završilo je škole medicinskog usmjerenja, a premda dvoje mlađih i radi u struci, svejedno pomažu u Grillu, isto kao i umirovljeni Antun. Plan je da najstariji sin Ivan vremenom preuzme vodeću ulogu, a njih dvoje mu nastave pomagati, zbog čega je obitelj i krenula u uređenje i proširenje objekta.
Sa suprugom Snježanom
„Da ne radimo na takav obiteljski način, ne bismo mogli opstati“, kaže Snježana. Osim toga, oboje ističu važnost prisutnosti vlasnika u objektu, jer u suprotnom se u poslovanju počinju događati neželjene stvari i stvari se počinju raspadati.
Snježani je drago što su joj se sin i snaha vratili iz zagrebačke Dubrave te što njeni unuci mogu uživati u trčkaranju po dvorištu, nečemu što im je u našemu glavnom gradu jako nedostajalo. Nea je krenula u školu, u prvi razred i prilagodila se jako brzo, govore ponosni baka i djed. Dok je snaha Nives još bila na porodiljnom dopustu, Danijel je dobio posao u lipičkom Veteranskom domu i to je bio okidač za njihov povratak. Jedan od razloga za povratak u naš pitomi kraj bio je i sigurnost djece, ali i blizina baki i djedova.
I kći Ena vratila se iz Zagreba, nakon što je sa samo 14 godina otišla u školu za primalje, kakve kod nas nema. U Zagrebu je nakon završene škole ostala raditi, prvo u jednoj privatnoj klinici, pa potom na Svetom Duhu, nakon čega je zajedno s bratom Danijelom upisala fakultet, koji su isto tako zajedno i završili, u roku. Snježana ne skriva svoje zadovoljstvo zbog ponovnog okupljanja obitelji. Bili su, kaže, u velikom gradu, osjetili taj život i nakon nekog vremena ipak se odlučili vratiti.
Najstariji sin, Ivan, nikad nije imao poriv otići od kuće. On i supruga Marija prije dvije godine dobili su predivne blizance, Saru i Davida, priča Snježana. Žive preko puta roditelja, što ovu i inače blisku obitelj dodatno povezuje.
Anegdote iz mladosti
„Nekad bismo zapjevali uz harmoniku, a znalo se dogoditi da i ne znamo baš sve riječi svake pjesme. Kad ne bismo znali riječi, pjevali smo jupi ja-ja. Bio sam član lovačkog društva, pa bi me moji lovci znali zvati jupi ja-ja“, podsjeća se. S bliskim prijateljem, Predragom Kulhavijem, imao je poseban, personalizirani pozdrav. Naime, njihova je pjesma bila „Kansas City“. Kad bi se god sreli, onaj tko prvi pozdravi s „Kansas City“, drugi bi odgovarao s „to je grad, jel?“. Taj se pozdrav sad prenio na Predragovog sina Matiju, s kojim je nastavio održavati tu tradiciju.
„Riblja Čorba je ’80-ih godina imala koncert u Siraču. Popeo sam se na binu i pio rakiju s Borom Đorđevićem. Kad je prošle godine umro, prijatelj mi je prišao i rekao, nećeš više piti rakiju s Borom“, priča Antun, podsjećajući se kako su nekoć poznati jugoslavenski izvođači znali nastupati u našem kraju, kao npr. Lepa Brena koja je bila u Doljanima, što iz današnje perspektive djeluje gotovo pa nezamislivo.
Neprežaljeni, nedavno uginuli ljubimac Joe
Bila su to neka drugačija vremena, poznata je to stvar, ali Tun kao da se i nije previše promijenio. I dalje podjednako voli i njeguje svoju obitelj, i dalje uživa u prirodi, u planinarenju Fokinom stazom, u isprobavanju gljiva, pripremanju hrane za obitelj i prijatelje, u dobroj muzici. I dalje se voli našaliti i podružiti s prijateljima, njegov se razigrani duh još uvijek nije posve smirio.
Već ga vidim kako duge ljetne večeri provodi učeći svirati ukulele sa svojim unukom Leom, „jer prsti su mu još prekratki za gitaru“. I uporno se nikud ne miče iz svoje Prekopakre, sa svog Tutnjevca, s kojega ga nije uspio otpuhati ni vihor rata. Jer, lijepo je otići i osjetiti veliki grad, ali nema slađeg nego proživjeti život na svome, okružen obitelji i prijateljima koje znaš otkad znaš za sebe.
Kansas City! To je grad.
Tutnjevac? To je dom.
