Arheološka radionica naziva „Mali arheolozi“ održana je na iskopinama Starog grada Pakraca danas, 16. srpnja. Zainteresiranoj dječici, ali i nekolicini odraslih znatiželjnika, trenutačno stanje na lokaciji pojasnio je i približio voditelj radova Krešimir Vacek, pakrački arheolog i zaposlenik Muzeja grada Pakraca.

Ove godine na projektu arheološkog istraživanja Starog grada angažiran je rekordan broj radnika. Dogurali su do brojke od 22, a rade svakog radnog dana od 6 do 12 sati. Većinom su u pitanju učenici, no ima nešto studenata, kao i umirovljenika i nezaposlenih. „Projekt je dobro financiran i svi su plaćeni. Mora se brzo završiti i zato postoji određeni vremenski pritisak. Imamo dva mjeseca intenzivnog rada preko ljeta, a od devetog mjeseca, nakon početka školske godine, intenzitet radova znatno opada“, rekao je Krešo.

Prema planu programa, sljedeće godine projekt se završava. Nagodinu bi se trebala odraditi konzervacija većeg dijela crkve. Dalje je u planu u suradnji s konzervatorima provesti projekt izgradnje parka, a arheološka istraživanja premjestiti na neku novu lokaciju. Ostvarivanje tih želja i planova u najvećoj mjeri ovisi o Ministarstvu, jer projekti se iz godine u godinu prijavljuju iznova.

„Ove godine istražujemo rekordan broj lokaliteta, osim ovoga u gradu, još njih sedam izvan grada, uključujući onaj na lipičkoj Ergeli. Osobno volim zemljane radove, jer oni obuhvaćaju i oružje i staru znanost, način življenja, preživljavanja, ratovanja, kao i način pokapanja, vjerovanja u zagrobni život i slično“, govori Vacek.

Pred našim očima otkriven 101. grob

Dolaskom na lokaciju, Krešo je priopćio najnoviju vijest – upravo su otkrili stoti grob. Nakon svega nekoliko minuta iz jame je došao glas koji je potvrdio kako je taj broj podebljan, jer pronađen je i 101. Očuvane kosture koje pronađu prvo čiste, a potom šalju u Institut za arheologiju. Nakon njihove obrade, ostaci se vraćaju natrag, nakon čega se pokopavaju.

Sloj u kojemu se trenutačno vrše iskopi potječe iz kasnog 13. stoljeća. „Unutar crkve zakopavani su gotovo isključivo redovnici, a oko crkve u početnoj fazi su vjerojatno bili redovnici, a kasnije su ondje pokapana djeca i žene. Kad su došli Ivanovci krajem 13. stoljeća, oko crkve se počela pokapati cijela zajednica, a crkva je tad u početnim fazama bila rezervirana samo za viteški red. Već u 14. stoljeću unutar crkve može se pronaći mješovito stanovništvo“, objasnio je Vacek.

Papa je u ono vrijeme bio zabranio pokapanje s predmetima, pa njih baš i ne pronalaze, ali tu i tamo pojavi se koja posuda. Pronašli su i jedan prsten na ruci, pa dijelove noža… Cilj iskopavanja je doći do tzv. zdravice, što je naziv posljednjeg sloja ispod kojega više nema ništa, a to je upravo sloj do kojega su u ovoj fazi iskapanja stigli.

Krešo je objasnio i kako se lokalitet proteže na puno većoj površini od one obuhvaćene postojećem sondom, koja se ipak više neće značajnije proširivati, jer Stari se grad proteže i ispod novog spomen-obilježja poginulim braniteljima, pa i dalje, sve do samoga gradskog trga.

Vidljivi obrisi gradskih zidina

„U srednjem vijeku vjerovalo se da će Krist, kad se vrati na Sudnji dan, doći s istoka. Uskrsnuti su prvo imali svi oni pokopani oko oltara, pa se tako u pravilu ondje nalaze oni koji su za života bili najbogatiji, a potom redom oni pokopani na istoku, jugu, zapadu, pa konačno na sjeveru. Zbog toga je istok crkve bio popularan za ukapanje, premda i ulaz u crkvu, koji je često bio još popularniji“, govori Krešo.

Proveo je potom Vacek okupljene i duž vanjskih bedema utvrde koji su ispod zemlje povučeni otprilike negdje oko granice dvorišta zgrade Policijske postaje, a budući da je sušno vrijeme, „izdaje“ ih trak osušene trave koji jasno prati zid negdašnje utvrde koji se nalazi ispod zemlje. Demonstrirao je i humak na kojemu je nekoć počivala kula.

Dok je stajao na tom humku, a nakon što je pričao o drugom Kristovom dolasku i pritom okupljenim znatiželjnicima otkrivao tajne Starog grada, 800 godina stare povijesti po kojoj hodamo najčešće i ne razmišljajući o njoj, o kostima svih onih drevnih Pakračana koji su sanjali uskrsnuće i život nakon smrti, na trenutak mi je i samom djelovao nekako mesijanski.

Kreši i njegovoj vrijednoj ekipi hvala na upornom i temeljitom radu. Ukoliko im se planovi i želje ostvare, za koju godinu trebali bismo na mjestu današnje iskopine imati pravi mali arheološki park koji će nam pričati priču o pakračkoj povijesti i podsjetiti nas da je bilo tu nekih Pakračana i davno, davno prije nas.